Lustracija rađa niz frustracija

Treba li Hrvatskoj zakon o lustraciji, po uzoru na onaj nedavno donesen u Makedoniji? Jedni kažu da to desnica vapi za osvetom, da je mnogo onih koji ne poznaju povijest, a sada bi sudili.

Makedonija je prva država među zemljama nastalim raspadom Jugoslavije koja je usvojila Zakon o lustraciji. Zakon je na snagu stupio 1. septembra, a do kraja tog mjeseca 250 najviših državnih funkcionera Komisiji za lustraciju moraju dostaviti pisane izjave, ovjerene kod javnog bilježnika ili suda, da nisu sarađivali sa bivšim jugoslavenskim tajnim službama i policijama. Zakon se odnosi na period od 2. avgusta 1944. godine do 1991. godine. Komisija će u oktobru provjeravati dostavljene izjave. Ako se za nekoga utvrdi da je sarađivao sa bivšim jugoslavenskim tajnim službama i policijama i da se okoristio tom saradnjom, oduzet će mu se funkcije. Članovi makedonske Komisije nisu stranačke osobe, ali su ih u Sobranju predložile političke stranke. Zakon kaže da predsjednika Komisije, koji se mijenja svakih šest mjeseci, daje opozicija. Lustraciji ne podliježu članovi Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Makedonska pravoslavna crkva, novinari i sveučilišni profesori.

Makedonija zapela u startu

Stari Rimljani lustracijom su zvali ceremonijal čišćenja ili pomirenja, koji je bio važan dio njihovog vjerskog kulta. U današnje vrijeme taj se pojam koristi za postupak kojim se u postkomunističkim zemljama iz javnih službi i političkog života isključuju predstavnici stare vlasti (posebno policije).

Prvu lustraciju provela je Češka, još 1991. godine. U toj zemlji, kao i u Slovačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Albaniji i sada Makedoniji lustracija je bila provjera državnih službenika i drugih osoba iz javnog života na temelju bivših i dostupnih arhiva na moguću saradnju sa tajnim službama.

Koliko je u Makedoniji bilo arhiva nitko pouzdano ne zna. Spominju se brojke veće od sto hiljada, dok realnije procjene govore o oko 36 hiljada. Što se sve sa tim arhivama u posljednjih dvadesetak godina moglo dogoditi, kao i sa onima u ostalim bivšim jugoslavenskim republikama, može se samo nagađati. Koliko ih je uništeno, nestalo, očišćeno, promijenjeno i na temelju njih nekome “napakirano”, to samo nebo zna.

Već na samom početku primjene Zakona o lustraciji makedonska Komisija je naišla na probleme i ustvrdila da se dosjei mnogih bivših i sadašnjih makedonskih političara nalaze u Beogradu i da nisu dostupni lustratorima, pa je cijela priča zapela u proceduri, kako primjećuju neke novine i internet portali u Makedoniji i Srbiji. To navodno mnogima odgovara jer je, kako se navodi, mnogo Makedonaca sarađivalo sa tajnim policijama, a na ovaj način će se spasiti od blamaže i sramote. Međutim, kako je za jedne srbijanske novine izjavio Miladin Milošević, direktor Arhiva Jugoslavije, nikakvog službenog ni neslužbenog zahtjeva makedonske državne Komisije za lustraciju za uvid u Arhiv Jugoslavije nije bilo. Ukoliko želi, ta Komisija može izvršiti uvid u arhive aktivnosti svih službi i institucija bivše SFRJ. Milošević je također rekao da su kopije svih policijskih dosjea ostale u republičkim policijama, odnosno da su sve bivše republike imale arhive sa dosjeima svojih građana. To je potvrdio i Stojan Andov, jedan od inicijatora i autora makedonskog Zakona o lustraciji, inače nekadašnji visoki jugoslavenski funkcioner i bivši predsjednik Sobranja.

– Prema primjeru Makedonije i Hrvatska bi napokon trebala, makar sa prevelikim zakašnjenjem, donijeti i provesti lustracijski zakon, jer u hrvatskom državnom, političkom, sudbenom i gospodarskom vrhu još uvijek sjede eksponenti masovnog gaženja prava čovjeka iz razdoblja jugokomunizma, kao i suradnici jugoslavenske komunističke tajne Službe državne sigurnosti – kaže Dobroslav Paraga, predsjednik stranke HSP 1861.

Paraga i Rebić za

Paraga dodaje da lustracijski zakon nije nikakav bauk niti predstavlja lov na vještice. Lustracija je javni, transparentni postupak rasvjetljavanja prošlosti nekog državnog i javnog službenika na lokalnoj ili nacionalnoj razini.

– Zakon o lustraciji Hrvatskoj bi dobro došao jer bi iz javnog, političkog i medijskog života bili uklonjeni oni koji su za vrijeme komunizma i tuđmanizma kršili nedužnim ljudima njihova ljudska i građanska prava. Bez lustracije se u redovima lokalne i nacionalne vlasti nalazi cijeli niz nekadašnjih suradnika komunističke tajne službe i njezinih doušnika. U svakom slučaju, Hrvatska, koja teži priključenju EU, trebala bi slijediti demokratske tradicije Unije u pogledu odbacivanja nasljeđa totalitarizma i komunizma, te lustrirati sve aktivne i umirovljene počinitelje masovnih i pojedinačnih represalija i njihove konfidente koji su prije i poslije 1990. godine aktivno participirali u vrhu hrvatske države i gospodarstva, kao i ukinuti Trg maršala Tita i imenovati Trg žrtava Titova komunizma na sadašnjem Trgu maršala Tita ili na nekom drugom primjerenom mjestu u središtu Zagreba – smatra Paraga.

On ukazuje i na činjenicu da je Evropski parlament 2. travnja 2009. usvojio “Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu” kojom odaje priznanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Evropi te borcima protiv tiranije i represije. Tekst rezolucije, dodaje Paraga, izravno pogađa mnoge hrvatske političare, na vlasti i u opoziciji, jer bi se provedbom njezinih odredbi mnogi od njih morali zauvijek povući sa svojih položaja i sinekura zbog svoje lažirane prošlosti i zbog sudjelovanja u različitim oblicima komunističke strahovlade nad vlastitim sugrađanima. Nijedan tiskani i elektronski medij u Hrvatskoj, naglašava Paraga, nije donio cjelovit tekst te rezolucije.

– Hrvatska javnost nije obaviještena ni o tome da je parlamentarna većina u Evropskom parlamentu podržala zaključke Kongresa Evropske narodne stranke iz 2004. pod nazivom “Osuda totalitarnog komunizma”. Tom rezolucijom evropski demokrati poručuju članicama EU-a i svijetu da je svaka bivša evropska komunistička zemlja, uključujući i Hrvatsku, dužna osuditi zločine komunizma, uzeti u zaštitu žrtve komunizma, da svaka bivša komunistička zemlja u Evropi osnuje državni ured za dokumentiranje zločina komunizma, da osnuje muzej o totalitarnom komunizmu, da se ukinu trgovi, avenije i ulice koje nose nazive komunističkih zločinaca i da se u svakom glavnom gradu bivše komunističke republike imenuje Trg žrtava komunizma – kaže Paraga.

Teolog Adalbert Rebić, koji ističe da govori u svoje osobno ime, čestita Makedoniji na usvojenom zakonu i namjeri provođenja lustracije, kao što su to učinile mnoge zemlje bivšeg Istočnog bloka. Smatra da bi isto trebale učiniti Hrvatska i sve druge države nastale iz SFRJ.

Bilandžić i Boljkovac protiv

– Oni koji su se okaljali u vrijeme Jugoslavije, nakon lustracije u Hrvatskoj se ne bi kandidirali za važne političke funkcije. Sve bi se moralo dokazati, a lustracija bi se posebno odnosila na one koji su kršili ljudska prava. Možda bi se u Hrvatskoj mogao primijeniti makedonski model ili onaj neke druge države koja je lustraciju već sprovela, ali nikako se ne bi smjela sprovoditi po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi”. Lustraciju bi trebali sprovoditi mladi i mlađi ljudi, suci, pravni stručnjaci, ali i stručnjaci iz ostalih područja, bez obzira na osobe koje lustriraju i njihovu sadašnju službu i funkciju. Kako će na kraju biti, neka odluče nadležne državne službe. U bivšem DDR-u to je bilo bolno za mnoge ljude koji su surađivali sa tamošnjom zloglasnom tajnom policijom – kaže Rebić.

Smatra da su u mnogim slučajevima možda nastupile zastare, mnogi akteri su umrli, i suradnici tajnih službi i svjedoci, postoji i mogućnost osvete iz raznih razloga. Potrebna bi bila velika i potpuna objektivnost te očiti dokazi. No, čini mu se da će u Hrvatskoj sve to biti teško provesti.

– Ne bi bilo nikakve kazne za te ljude. To je etička i moralna osuda, to bi bila diskvalifikacija za javni život i službu, ali sve bez ideoloških zasada i osvete. A moguća lustracija lustratora je pitanje tipa što bi bilo kad bi bilo – zaključuje Rebić.

Akademik Dušan Bilandžić nije znao za najnoviji makedonski slučaj, ali o lustraciji ima jasno mišljenje.

– Protiv sam provođenja lustracije, jer je to sada nemoguće realizirati. Mislim da je to plod i žestokih sukoba među zemljama bivše SFRJ. Revanšističke snage se sada žele osvetiti, radi se o političkim borbama i nastavku ratova iz raznih razloga. To je naš balkanski mentalitet i desnica vapi za time, za osvetom. Ako je netko učinio neki zločin i konkretno se za to zna, onda postoji redovna zakonska i sudska procedura, jer takvi zločini ne zastarijevaju. Iz moje generacije, iz Feričanaca, nas je u partizanima bilo 43. Uz mene sada je živ još samo jedan čovjek. Dakle, mnogi ljudi su umrli i tu zamisao je nemoguće provesti – kaže Bilandžić.

– Mnogo je onih koji ne poznaju stvari, ne poznaju kroz što smo mi prolazili, ne poznaju povijest, a sada bi sudili. Lustracija otvara cijeli niz pitanja na koja ne bismo dobili prave odgovore. Ponavljam da su tajne policije radile težak i zahtjevan posao na zaštiti tada zajedničke države. Radili smo isto ono što su i prije nas radile tajne službe i što danas rade sve tajne službe na svijetu, uključujući i Hrvatsku – kaže prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Pita se što će biti ako netko kroz izvjesno vrijeme zatraži lustraciju današnjih lustratora, a podsjeća i na ulogu sovjetskog špijuna Zorgea u Japanu, ističući da Rusi ne bi imali više od 20 milijuna žrtava u Drugom svjetskom ratu da ga je Staljin poslušao, umjesto što ga je dao ubiti.

Srbi su već lustrirani

Svaku lustraciju treba promatrati u određenom kontekstu, političkom, socijalnom i povijesnom jer postoje različite zemlje, a svaka ima svoje uvjete, kaže politolog Jovan Mirić.

– Mislim da je naše uvjete najbolje definirao dramski pisac Slobodan Šnajder, naime da je ovdje na djelu “nedorađena povijest”. To znači da su uvijek na djelu odmazda i protuodmazda. Kod lustracije se uvijek pita tko će koga. To nema veze sa sistemom, to su naši srpsko-hrvatski, balkanski atavizmi. Drugo, tko uopće može, 20 godina nakon te političke revolucije, da je tako nazovem, odrediti kriterije za lustraciju? Tko bi to bili pravdenici, a tko predmet lustracije? Devedesete godine, to je bilo relativno lako, znalo se gdje je koncentrirano svako zlo − to su bili Srbi koji su u sebi sjedinjavali “komunjare”, Udbu, Oznu, KOS i Jugoslavene. Zato su oni nemilosrdno odstranjivani sa svih mogućih značajnih funkcija i službi – kaže Mirić.

On implicira da je lustracija u Hrvatskoj, kada su Srbi u pitanju, već provedena početkom devedesetih. No, danas je drukčija situacija.

– Kada danas gledamo histeriju desnice i Kaptola, koji nas uvjeravaju da su komunjare ponovno na vlasti, e sada se ja pitam, tko će koga lustrirati kada su komunjare na vlasti? Koga će oni lustrirati? Ne smijemo pritom zaboraviti ni činjenicu da je od 90-ih nadalje bila jedna, ako je tako mogu nazvati, slitina između domaćih nacionalista, umreženih nacionalista Tuđmanove “iseljene Hrvatske” i komunista. U takvom trojstvu ni oni koji su zauzimali najznačajnije funkcije nisu bez grijeha, i kada bi se išlo po nekakvim normalnim kriterijima, možda bi oni bili bili prvi na redu za lustraciju. Prema tome, bit će da je nakon 20 godina potpuno iluzorno, rekao bih čak i besmisleno, raspravljati o nekoj relustraciji i novoj lustraciji, čišćenjima, jer to kod nas uvijek ima neke druge konotacije i druge konzekvence – stav je Jovana Mirića.