Spomenik s predumišljajem

misom zadušnicom u crkvi Svetog Duha u Hrvatskom Blagaju počelo je obilježavanje tragične smrti porodice Mravunac koju su, kako je rečeno, četnici pobili početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine. Na mjestu tog zločina, pokraj vodenice na Korani, dekan slunjskog dekanata, velečasni Mile Pecić, blagoslovio je spomen-obilježje koje su podigli stanovnici Hrvatskog Blagaja u spomen na taj tragični događaj. Tom prilikom govorili su Mile Jurčević, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca domovinskog rata Slunja, Cetingrada i Rakovice, Stjepan Kišur, predsjednik Hrvatskog društva Karlovac iz Sydneyja, Ivan Rigljen, jedan od navodnih očevidaca tog događaja, te slunjski gradonačelnik Ivan Bogović.

Povod za ustašku odmazdu

Postoji više verzija što se dogodilo tog aprila 1941, kada su ubijeni mlinar Joso Mravunac, njegova supruga, njihovo dvoje djece i njegova majka, dok mu se dvanaestogodišnja kći spasila skočivši u Koranu.

Mravunac je bio član lijevog krila HSS-a i projugoslavenski orijentiran. Pomagao je svima, posebno sirotinji kojoj nije naplaćivao uslugu mljevenja žita. Ubistvo se dogodilo u drugoj polovici aprila 1941, dva tjedna od uspostave NDH. Ustaške vlasti provele su istragu i uhvatile više stotina stanovnika tog kraja. Đuro Zatezalo govori o 600 uhvaćenih ljudi, a Slavko Goldstein o 377 osoba, pozivajući se na žandarmerijske izvore. Izvršeno je prepoznavanje, ali preživjela Mravunčeva kći nije prepoznala počinioce. To se nije svidjelo ustašama pa je formirana nova istražna ekipa koja je osumnjičila četrdesetak ljudi. Međutim, ostali zarobljeni nisu pušteni, već pobijeni hladnim oružjem. Vidjevši što se događa, Talijani su iz Slunja uspjeli spasiti preostalih osamdesetak ljudi.

Zločin je počeo na pravoslavni praznik Đurđevdan, 6. maja 1941. godine i trajao je tri dana, do 9. maja. Žrtve su bile uglavnom neobrazovani seljaci i sirotinja, a u to vrijeme nije bilo nikakvog otpora novim vlastima. Zatezalo govori o 525 ubijenih, dok ih je po Goldsteinu stradalo 377.

Potkraj devedesetih godina preživjela kći Jose Mravunca promijenila je iskaz i ustvrdila da je na prepoznavanju prepoznala jednog ubojicu, ali nije navela njegovo ime.

Dakle, smrt porodice Mravunac ustaše su iskoristili kao povod za masovnu likvidaciju Srba iz šire okolice Veljuna. Nakon rata nova je vlast o tom događaju provela istragu kojom je utvrđeno da su Mravunce ubili sami ustaše kako bi imali povod za osvetu. No, ovih dana se govori da je to otkriće uhapšenim ustašama bilo namješteno i da su priznanja bila iznuđena silom. Slavko Goldstein u svojoj knjizi “1941. Godina koja se vraća” detaljno opisuje taj događaj i kao mogući povod za ubistvo navodi koristoljublje. Koja je od tih varijanti točna teško je reći, jer se ni sami istraživači oko toga ne slažu.

Glupost gora od krivotvorine

Koliko je poznato, jugoslavenske vlasti nisu podigle nikakvo spomen-obilježje za ubijenu porodicu mlinara Mravunca, dok je za 525 ubijenih Srba bilo podignuto spomen-obilježje. Također je podignut spomenik s poimeničnim popisom žrtava kod škole u Veljunu, poznat po tome što se Biserka Legradić svojedobno pomokrila po njemu. Spomen-obilježje Mravuncima sada podižu oni u čije motive treba ozbiljno sumnjati. I moglo bi im se postaviti pitanje što su do sada čekali.

Đuro Zatezalo kaže da svakoj žrtvi treba podići spomen-obilježje, koje mora odražavati historijsku činjenicu, potvrđene podatke i ne smije iskrivljavati istinu.

– U ovom slučaju istina se iskrivljava, a za ubistvo optužuje cijeli srpski narod. Pod pojmom “četnici” misli se na tamošnje Srbe, ali oni nisu imali razloga ni motiva ubiti Mravunce. Poznato je da tada nije bilo ni partizana ni četnika. Postoje partizanski, ustaški dokumenti i izjave svjedoka. Žalosno je što je preživjela mlinareva kći prije nekoliko godina, očito pod pritiskom, promijenila svoj iskaz. Zločin nad Mravuncima ustaše su iskoristili kao povod za ubijanje, a ovo što sada piše ne odgovara istini – kaže Zatezalo.

– Nakon višegodišnjeg i temeljitog istraživanja došao sam do zaključka da ništa nije dokazano i da se ništa ne može dokazati – kaže Slavko Goldstein.

– Može se dakle raditi i o grabežnom ubistvu, za sada nepoznatih počinitelja. Dvojica ustaša su nakon rata priznali da su sudjelovali u ubistvu mlinareve porodice, što je upravo trebao biti povod za masovne likvidacije, ali se može sumnjati da su ta priznanja iznuđena pod prisilom Udbe i da nisu vjerodostojna. Treća teza, da su zločin počinili Srbi iz Veljuna, pogotovo nema nikakve veze i osnove. Dakle, ni za jednu tezu nema čvrstih dokaza, a najmanje da su to bili četnici jer tamo njihovih aktivnosti nije bilo. Ne bih rekao da se radi o reviziji, jer je to preozbiljna riječ za gluposti koje se rade, kao u ovom slučaju. Radi se o zamagljivanju i pokušaju zataškavanja i umanjivanja ustaških zločina – smatra Goldstein.

Gdje je očevidac bio sve ove godine?

Mirko Mećava, potpredsjednik SABA RH, podizanje spomen-obilježja u Hrvatskom Blagaju smatra svojevrsnim revanšizmom prema antifašizmu kojim se želi opravdati veljunski pokolj. Propustom bivše vlasti smatra to što Mravuncima kod mlina nije bilo podignuto spomen-obilježje.

– Mravunac kao ljevičar nije smetao Srbima nego ustašama. Čak da su ih i ubili neki pripadnici srpskog naroda, to nije mogao biti razlog za zločin onakvih razmjera kakav se dogodio u Veljunu. Danas se, nažalost, iskorištavaju sve moguće prilike, uglavnom neopravdane, kako bi se kompromitirao NOB, bez obzira na činjenice. Generaliziraju se pojedini slučajevi kako bi se umanjili i ublažili ustaški zločini. Želi se kazati da su partizani i antifašisti bili isti kao fašisti i ustaše, a to nije istina – kaže Mećava

I još jedna vrlo zanimljiva stvar: na postavljanju spomen-obilježja porodici Mravunac bio je i navodni očevidac zločina, izvjesni Ivan Rigljen. Postavlja se pitanje gdje je bio do sada i zašto je gotovo 60 godina šutio. Ne bi li očevica Rigljena sada trebala privesti policija i ispitati ga o tom slučaju? Ratni zločini nikada ne zastarijevaju i tako bi bila utvrđena prava istina.

Milan Cimeša