Dvadeset godina zaborava

Tko se još sjeća “zone” iz slavnog filma Andreja Tarkovskog “Stalker”? Zona je zabranjeno područje ograđeno bodljikavom žicom. Čuvaju je naoružani čuvari spremni da upucaju svakoga tko bi pokušao ući. Svijet izvan zone je sumorna realnost kasnog industrijskog društva, siva, prljava, vlažna, hladna. Pustoš propalih tvorničkih pogona, napuštenih željezničkih kolosijeka, ljudi beznadnih pogleda i sporih, umornih pokreta. Zona je sušti kontrast tome svijetu. U nezaboravnoj sceni ulaska u zonu, beskonačnom kadru u kojem trojica junaka filma putuju drezinom kroz ničiju zemlju, sepia-sivilo se pretvara u šarenilo prirodnih boja. Napokon, zelenilo oko nas, čuje se pjev ptica. Izašli smo iz mraka na svjetlo. U zoni Andreja Tarkovskog sve se ljudske želje mogu ispuniti.

Mnogo godina kasnije Adam Michnik će usporediti oslobađanje od komunizma s izlaskom iz zatvora. Nakon godina provedenih u zatvoru čovjek napokon stupa na slobodu: “Svijet je lijep, šaren, ptice pjevaju, trava je zelena…” Nije li dakle Tarkovski davne 1979. svojim filmom anticipirao oslobođenje od komunizma, sretni prijelaz iz mračne zbilje realnog socijalizma u šareni svijet demokracije i tržišnog prosperiteta u kojem želje milijuna potlačenih napokon nalaze svoje ispunjenje?

Još uvijek istočno

Čini se, međutim, da film kao alegorija asocira jedan historijski puno važniji događaj – propast industrijskog modernizma koji je oba tada hladnoratovski suprotstavljena svijeta, kapitalističko-demokratski Zapad i realsocijalistički Istok ujedinjavao u jednoj te istoj historijskoj sudbini. “Stalker” je u tom smislu inteligentniji od danas vladajuće historijske svijesti koja ovih dana euforično slavi godišnjicu pobjede nad komunizmom. Film asocira prijelaz iz komunizma u demokraciju, odnosno takozvanu postkomunističku tranziciju, ali tek kao jednu epizodu velikog postindustrijskog obrata. Da ne zaboravimo, zona u filmu Andreja Tarkovskog i sama nije ništa drugo do jedna epizoda u životu njegovih protagonista, opasan iskorak u zabranjeno koji obećava konačno ispunjenje želja. No na cilju, naime ondje gdje je ruševine propalog svijeta već prekrio novi život, pun boja i svjetla, te želje ostaju neispunjene. Junaci filma uskraćuju sami sebi njihovo ispunjenje i vraćaju se natrag u sivu stvarnost u kojoj propast nastavlja svojim tokom. Priča koju nam je ispričao Tarkovski ne nalazi svoj smisao u euforičnom proboju u zabranjenu zonu, nego u otrežnjujućem povratku iz nje. Odlučujuće pritom nisu iluzije koje su nas odvele u zonu, nego ono što smo ondje iskusili, ukratko, povijesno iskustvo ovih dvadeset godina postkomunizma.

Ono najbitnije što je obilježilo to razdoblje nije konačno oslobođenje, nego naprotiv, novo iskustvo podjarmljivanja i gospodovanja. Njegov možda najuočljiviji oblik ogleda se u pojmu “istoka”. Podjela između Zapada i Istoka, koja je obilježila Hladni rat, nadživjela je naime i pad Berlinskog zida. “Istočno” u Evropi, kako je to jednom primijetio Rastko Močnik, znači “još uvijek istočno”. Objašnjenje ovog kurioziteta postkomunizma nalazi se u razumijevanju onoga što se zapravo dogodilo 1989. Još devedesete Jürgen Habermas je definirao rušenje komunističkih režima u istočnoj Evropi 1989. kao “die nachholende Revolution”. Prijevod nije jednostavan, ali značenje bi otprilike bilo: revolucija nadoknađivanja. Ukratko, historijski smisao demokratskih promjena 1989. sastoji se u tome što su one, kako je pisao, “prokrčile put nadoknađivanju propuštenog razvoja”. Kojeg razvoja? Modernističkog naravno. Teza je zapravo da je komunistička vlast u istočnoj Evropi svojedobno zaustavila navodno normalni razvoj modernizma. Uklanjanje te komunističke prepreke napokon je omogućilo da se “ekspanzija modernosti na istok Evrope nastavi”, odnosno da se nadoknadi propušteno. Time je ujedno i redefiniran pojam evropskog istoka. U svom postkomunističkom značenju istok je ime za prostor “zakašnjelog modernizma”. Nije riječ dakle o puko geografskom, nego o vremenskom prostoru, prostoru koji je određen vremenskom razlikom.

 Zaborav povijesti

Konzekvence ove definicije su nesagledive. Svijet postkomunizma ispostavlja se kao zakašnjeli svijet odnosno svijet zakašnjelih ljudi koji su u žurbi da sustignu više no propušteno – Zapad kao takav. Mjesto, naime, s kojeg se postkomunistički istok ukazuje kao zaostao, automatski se poistovjećuje s historijskom normom. Modernizam na Zapadu je uvijek na svom mjestu i uvijek u svom aktualnom vremenu, ukratko u svojoj originalnoj formi. Na istoku on je zakašnjeli, partikularni, lokalni, provincijalni, prijevod koji nikada ne dostiže svoj original. U razlici između Istoka i Zapada koja još uvijek obilježava postkomunizam Močnik je prepoznao ideološku funkciju. Ona obje strane lišava povijesti. Dok Zapad ostavlja dojam kao da se oslobodio povijesti kao takve – zbog čega se može proglasiti upravo normom svake povijesti – pojam “istoka” funkcionira kao neka vrsta amnezije. Njegov cilj je, naime, osloboditi se povijesti, postati vanpovijesan kao Zapad. Njegova povijest, naime, povijest komunizma, čini ga zakašnjelim i provincijalnim, zbog čega treba biti zaboravljena što je prije moguće. Na taj način pojam istoka funkcionira kao oblik povijesnog zaborava. Ovaj zaborav povijesti – kako one vlastite tako i one zajedničke Istoku i Zapadu, štoviše, zaborav moguće zajedničke budućnosti – određuje svu dijalektiku procesa tranzicije. Riječ je, ponovimo, o dijalektici novog, dragovoljnog potčinjavanja.

Primjer: postkomunističke elite ne legitimiraju se u odnosu prema masama kojima upravljaju nego u odnosu prema Zapadu i to kao lokalni zastupnici univerzalne (zapadne) norme. One preziru svoju stvarnost kao što norma (Zapad) prezire njih. Zato prljava, ružna, sramotna a često i krvava stvarnost zone postkomunizma ne dopire do svijesti. Iskustvo slobode ostvareno 1989. ostaje tako bez riječi, neprevodivo u sadašnjost. Kao da se tada kada je pao Zid uopće nije radilo o slobodi nego o nečem drugom, recimo o nadoknađivanju propuštenog, o dostizanju nedostižnog: dostići Zapad značilo bi dokinuti ga kao takvog, zar ne? Zato je Zapad načelno izvan dosega, kao što je sloboda bila i ostala izvan dosega potlačenih. Prema jednom izvještaju BBC-ja samo godine 2005. preko šest tisuća ljudi smrtno je stradalo pri pokušaju da s afričkog kontinenta dosegnu Kanarske otoke, teritoriju Španjolske, dakle obale Evrope. Prema službenim procjenama, na istom mjestu je 2007. preko sedam tisuća ljudi izgubilo život. A to je tek jedan odsječak krvavog zida koji danas opasava ono što je sebe ustoličilo u normu slobode.

Zato danas tako glasno slavimo dvadesetogodišnjicu pada Berlinskog zida. Da bismo zaboravili na onaj revolucionarni moment u kojem je sloboda ostvarena upravo tako i upravo zato što je pregazila nametnutu joj normu.