Intervju: danski pisac Peter Adolphsen

Oba tvoja romana, “Kamen koji mrmlja” i “Mašina”, za svoju početnu tačku uzimaju događaje koji su se odvili pre više miliona godina, ali i danas snažno utiču na živote protagonista. Pripovedač u obe knjige je sveznajući, svevideći narator, hiperolimpijac. Njihov obim je, dakle, veličanstven, a ipak su obe knjige u formalnom smislu minijature. Tvoja ekonomska veština je zaista impresivna. Kako to postižeš? Da li u Danskoj ili bilo gde drugde pronalaziš prethodnike upravog takvog stila pisanja?

Pa, ja ustvari imam potpuno drugačiji osećaj. Ja napumpavam svoju prozu kako bi bila onoliko obimna koliko je to uopšte moguće. Poput šunke iz supermarketa. A to je, vidiš, zato što mi opisi ne idu od ruke. Veoma mi brzo dosadi da pišem stvari poput: “Imao je plave ili smeđe oči, ogroman nos…” itd. itd. Volim brzu naraciju, poput “odrastao je i postao…”, u kojoj je ispripovedano vreme duže od vremena pripovedanja. Ali, zapravo, pri kraju mog romana “Mašina” nalazi se poduži pasaž u kom se navodi niz događaja koji su se svi odvili u istom deliću sekunde. Postoje mnogi prethodnici takvog načina pripovedanja, pre svih J. L. Borges.

Miroljubivi sukob

Da li imaš nešto protiv kad te nazivaju postmodernistom? Šta taj termin po tebi predstavlja?

Nemam ništa protiv, zato što nije na meni da određujem ko sam ili šta sam kao pisac. Ja naprosto pišem svoje stvari, a na drugima je da ih čitaju. Nisam u mogućnosti, a i ne želim da kontrolišem način na koji se moja dela čitaju. Ali, kad sam već kod toga, nisam u potpunosti siguran šta taj termin postmodernizam znači. Ako on ima nekakve veze s relativizmom, pretpostavljam da je odgovor delimično pozitivan, kriv sam: ne smatram da je Georges Perec bolji ili vredniji od Roberta Crumba, Bach od Dead Kennedys itd. Sve mi se to podjednako dopada. Međutim, ako relativizam znači nepostojanje vrednosti, onda sam protiv toga: neke stvari su istinite, znanje postoji. Ali, to je tako duga i komplikovana diskusija da nisam siguran gde se ona okončava.

Upravo je to razlog zbog kog sam ti i postavio to pitanje jer je politički aspekt tvojih knjiga takođe veoma vidljiv. U “Mašini” nadugačko (u srazmeri s generalnom minucioznošću tog romana) razmatraš odnos između komunizma i kapitalizma. Čini se da se ne libiš da zauzmeš politički stav kad je to potrebno. Da li je to samo zarad boljeg pripovedanja ili ujedno i smatraš da je literatura političko oružje? Možemo li raspravljati o bilo čemu, a da ujedno ne raspravljamo i o politici?

Još jedno teško pitanje. Gađaš direktno u bolna mesta. Pa naravno, sve je politika, kao što su ljudi, barem u Danskoj, govorili tokom sedamdesetih. Politika se ne može izbeći, jer je i njeno izbegavanje politički čin. Ali s druge strane, umetnost nije dobro sredstvo za eksplicitnu politiku, zato što je previše dvosmislena. U cilju prenošenja izravne političke poruke radije bih napisao članak ili izašao na ulice. Ja sam protiv nasilja, ali jednom sam organizovao događaj na kom smo rasterali policiju gađajući ih plišanim medvedićima. Baš kao što je tada i rečeno: sukob, ali miroljubiv. Ovo srpsko izdanje “Mašine” koje je u pripremi jeste prvo izdanje te knjige u nekoj od zemalja bivšeg Istočnog bloka i ja sam zbog toga, da budem iskren, pomalo nervozan. Možda je ono što pišem o Sovjetskom Savezu veoma naivno. Mislim da jeste. To je znanje iz druge ruke, nešto o čemu sam čitao u knjigama. A vi ste u Jugoslaviji najpre imali komunističku, a potom i fašističku diktaturu (ili ja možda grešim?). Bilo kako bilo, svi vi znate mnogo više o tim stvarima od mene. Ali s druge strane, rad iz druge ruke je moj način. Moje knjige zasnovane su na drugim knjigama, a ne na neposrednom iskustvu. I iskreno, nadam se da su, uprkos tome, čitljive i uverljive.

Kafa koju pijem sadrži krv

Jesu. S druge strane, moram da napomenem da Srbija i ostale zemlje bivše Jugoslavije nisu tipične zemlje bivšeg Istočnog bloka. Mi se nikada nismo nalazili s druge strane gvozdene zavese. To je ujedno i razlog zbog kog je naše iskustvo ere nakon 1989. godine tako dramatično drugačije od iskustva upravo tih zemalja. Ipak, “Mašina” će uskoro biti objavljena ovde i mene jako interesuje da saznam reakcije čitalaca. Da li si ikada bio u ovom regionu? Šta znaš o njemu?

– Godine 1983. moja porodica je letovala na Jadranskoj obali. Tada sam bio jedanaestogodišnje dete, ali sve mi se činilo prilično normalnim. Sećam se da je jugoslovenski stonoteniski tim boravio u istom hotelu kao i mi. Delovali su mi jako impresivno. S druge strane, kvalitet slatkiša nije bio baš toliko impresivan. Izuzev tad, nikad nisam bio ni u jednoj od takozvanih balkanskih zemalja. Nadam se da će se to promeniti u budućnosti. Ali, kad sam već kod toga, ratovi iz devedesetih su ostavili dubokog traga na meni, posebno NATO-bombardovanje, budući da je Danska bila deo ratne alijanse. Osećao sam se užasno bespomoćno, ali sam takođe imao i svoje sumnje. Apatija Zapada tokom rata u Bosni takođe je bila pogrešna. Ako uđeš kajaćeš se, ako ne uđeš kajaćeš se…

Kako vidiš svet u kom živimo? Ja naginjem pesimizmu, kao i mnogi, pretpostavljam. Ali, da li je sav taj pesimizam ili čak fatalizam (u vezi s globalnim zagrevanjem, ratovima, terorizmom, dominacijom moćnih nad slabima na svim nivoima) potpuno zasnovan? Šta bi bili oni dobri aspekti života na ovoj planeti?

Čini mi se da variram, jednog dana sam sumoran, drugog srećan. Danas kao da stvari deluju pozitivno: generalno među ljudima ima manje nasilja (u poređenju s kamenim dobom, srednjim vekom itd.), kao i manje siromaštva, mislim. Naravno, naša imućnost ovde na Zapadu zasnovana je na patnjama Trećeg sveta. Kafa koju pijem sadrži krv. Što se tiče našeg prirodnog okruženja, siguran sam da će pacovi i bubašvabe naslediti planetu. I možda je to sasvim u redu… Cenim pacove. Da li si čitao knjigu “Die Rättin” Güntera Grassa?

Nažalost ne.

Ja sam je čitao davno, ali pamtim njegovo kazivanje o tome kako su pacovi preživeli Hirošimu i Nagasaki. Ženke bi žrtvovale sopstvene živote tako što bi telima zapušile otvore u kojima bi sklonile mladunce. Stvorenja koja su u stanju da učine nešto takvo svakako će odneti pobedu nad nama, na duge staze…

Molim te, pojasni čitaocima “Novosti” svoju knjigu “En million historier” (“Milion priča”) i način na koji se ona čita? Kako je moguće smestiti tačno milion različitih priča u jedno jedino (takođe poprilično tanko) izdanje?

To je princip koji sam ukrao iz knjige “Cent Mille Milliards de Poemes” (“Sto hiljada milijardi pesama”) Raymonda Queneaua, samo što kod mene deset strana podeljenih na šest kaiševa omogućava milion različitih kombinacija (10x10x10x10x10x10). Queneau je to učinio sa sonetima (u kombinacijama deset na četrnaestu), a ja sam ukrao njegov trik i primenio ga na prozu. Na svakom kaišu nalaze se dva reda, tako da se svaka priča sastoji od dvanaest redova.

Ima li savremenih danskih autora s kojima samog sebe dovodiš u vezu? I koje je tvoje načelno mišljenje o danskoj književnosti danas?

Zapravo ne sa savremenicima. Moj veliki heroj i mentor Per Højholt umro je pre nekoliko godina. S tim u vezi, nisam mnogo čitao savremenu dansku literaturu. Odavno sam doneo odluku da pročitam klasike, a tom projektu nema kraja. Tako da se najradije ne bih izjašnjavao o temi o kojoj nemam pojma…