Kaos na HRT-u

Možda bi se nekome moglo učiniti da je stanje na HRT-u bilo gore u vrijeme dok je javnom televizijom vladao dvojac Ulaga-Galić, no istina je da je ta situacija bila dječja igra u odnosu na ovo što se danas događa na Prisavlju. U to je vrijeme vrijedio stari Zakon o HRT-u iz kojeg je proizlazilo dvovlašće. Uprava kuće odgovarala je Upravnom vijeću, a programski čelnici Vijeću HRT-a. Sve je dobro funkcioniralo dok je direktor HRT-a imao “svog čovjeka” na čelu programa. Kad je za šeficu programa izabrana Jasna Burić (tada Ulaga-Valić), kola su krenula nizbrdo. Program nije slušao sugestije direktora Mirka Galića, pa je uskoro započela igra iscrpljivanja. Krenule su optužbe da uprava uskraćuje novac programu, dok je uprava optuživala program za pad gledanosti i prihoda od marketinga. Problem je riješio tadašnji ministar kulture Antun Vujić donijevši novi Zakon o HRT-u kojim je ukinuo Upravno vijeće, a hijerarhiju stavio pod jednu kapu, onu Programskog vijeća. Novo je tijelo ubrzo ponovno izabralo Galića, koji je tada imao pravo predložiti svoje ljude za ravnatelje podružnica, a oni pak svoje za programske šefove. Dakle, teoretski je glavni ravnatelj imao kontrolu nad svim kadrovima, a Vijeće nad glavnim ravnateljem.

Stvar je funkcionirala posljednjih šest godina, a onda totalna katastrofa. Počela se stvarati paralelna vlast u samom vrhu HRT-a koja je uskoro prikupila dovoljno dokumentacije za ocrnjivanje glavnog ravnatelja Vanje Sutlića. U isto vrijeme se informativni program pod vodstvom Hloverke Novak Srzić srozao do te mjere da mu nitko više ne vjeruje, a većina nekad uglednih novinara našla se na ledu. Kulminacija je uslijedila u posljednjih nekoliko dana: Vijeće očajnički traži model da smijeni Sutlića, većinu njegovih ravnatelja i Hloverku Novak Srzić, Sutlić očajnički pokušava zadržati svoju fotelju nudeći Vijeću glave svih svojih suradnika, direktor programa HTV-a Domagoj Burić optužuje i Sutlića i Hloverku, dok ona tvrdi da su se svi urotili protiv nje i u isto vrijeme koristi informativni program za obračune s vlastitim protivnicima. Nitko više ne zna tko mu je saveznik, a tko će mu idućeg dana zabiti nož u leđa. Istovremeno televizijski novinari i urednici lijepe flastere preko usta protestirajući protiv cenzure, a građani potpisuju peticiju za smjenu Hloverke i Sutlića.

Mnogi vjeruju da je rješenje u Sutlićevoj smjeni, no objektivno to nije jednostavno provesti. Da jest, Vijeće bi ga već odavno smijenilo jer je doista stvorena kritična masa nezadovoljnika ovakvim stanjem na Prisavlju, koje muku muči i s ogromnim podbačajem prihoda od marketinga. No, Zakon o HRT-u precizno propisuje kad se glavnog ravnatelja može smijeniti prije isteka njegovog četverogodišnjeg mandata. To je moguće samo u dva slučaja: ako ne postupa po propisima i općim aktima HRT-a ili ako svojim nesavjesnim i nepravilnim radom prouzroči HRT-u veću štetu. Dosad Sutliću nisu uspjeli dokazati ništa od toga, a posljednji napor učinit će tročlana radna skupina Vijeća. U njoj su Zvonko Milas, koji rijetko kad govori javno na sjednicama pa malo tko zna što misli, te dvoje gorljivih zagovornika Sutlićeve smjene – Marina Škrabalo i Siniša Grgić. On je ambiciozni biznismen nagrižen brojnim aferama, svjetonazorski blizak HDZ-u, koji je već djelomično proveo u djelo svoj naum ovladavanja HRT-om, a ona gorljiva aktivistica nevladinog sektora, ljudskih, manjinskih i drugih udruga, politički bar milijun kilometara daleko od HDZ-a. Sada su se udružili s ciljem da sruše Sutlića, no pitanje je dijele li planove i za eru nakon njega (ukoliko im to uopće uspije). Grgić je već postavio neke ljude na HRT-ove visoke funkcije, poput Mislava Stipića i Damira Novinića. Marina Škrabalo se zasigurno grozi te pomisli, no pitanje je bi li mogla okupiti dovoljan broj ljudi u Vijeću da to spriječe.

Po svemu sudeći, ministar kulture Božo Biškupić bi trebao odglumiti Vujića i konačno završiti ovu dramu, za što mu se pruža izvrsna prilika. Početkom iduće godine u Sabor bi trebao biti upućen novi Zakon o HRT-u čiji trenutni nacrt ne predviđa promjenu modela izbora članova Vijeća kao ni ponovno uvođenje dvovlašća. Manjim zahvatom u način izbora ili jednostavno u broj članova moralo bi se krenuti u reizbor svih čelnih ljudi HRT-a, čime bi se konačno istjeralo sadašnje borce iz rovova i natjeralo ih u bijeg. To ne znači da bi time nastupilo blagostanje, a državna dalekovidnica krupnim koracima zagazila u bolje sutra, ali spasila bi se od zagarantirane propasti i sramote, a gledatelji bi možda ponovno počeli vjerovati televiziji koju sami plaćaju.