Zagreb film festival, jedna priča
Sedmo izdanje Zagreb film festivala već je podosta iza nas, ali ipak vrijedi se osvrnuti na njegovu glavnu kontroverzu – uvrštenje filma bosansko-srpskog modernističkog naturalista Bore Draškovića “Vukovar, jedna priča” (1994) u popratni festivalski program filmske propagande. Kao što je poznato, producentica je film povukla pošto je shvatila u kojem ga se kontekstu namjerava prikazati. Nakon toga je uslijedila reakcija festivalske i kritičarske strane s argumentacijom kako filmsko djelo može imati propagandne učinke neovisno o namjerama svojih autora, odnosno da konkretan film ipak jest propaganda, doduše daleko suptilnija od hrvatskih filmova srodnog usmjerenja nastalih u istom razdoblju. Uz to je primijećeno kako je u program filmske propagande mogao, radi ravnoteže, biti uvršten i neki hrvatski promidžbeni predstavnik. Međutim, tu dolazimo do stvarnog problema.
Problematika ustaša i četnika
Prethodna primjedba, naime, nije točna. Jer da je direktor ZFF-a Boris T. Matić doista uvrstio bilo koji od hrvatskih promidžbenih igranih filmova nastalih 90-ih, reljefno bi pokazao koliko su perjanice srpske filmske propagande bile superiorne hrvatskoj (igranoj) slikopisnoj promidžbi na estetskom i/ili moralnom planu, a to je nešto što na današnjoj domovinskoj mainstream kulturnoj sceni još uvijek nije preporučljivo ako se želi ostati velik igrač, s neupitnom političkom i korporacijskom podrškom, tj. upravo ono što Boris T. Matić neupitno jest. Znakovito je pritom kako je ZFF riješio problematiku ustaša i četnika u filmskopropagandnom kontekstu – ustašku je stranu zastupao dokumentarno-igrani uradak “Borci za Hrvatsku” nepoznatih autora iz 1944. o školovanju endehazijskih pilota u Njemačkoj, a četničku ni više ni manje nego Hollywood filmom “Četnici” Louisa Kinga iz 1943. godine. Dok je kratkometražni endehazijski slikopis stilski svjež i idejno korektan, tj. domoljubno afirmativan bez naglašene netrpeljivosti prema bilo kome, uz to prikazujući mlade hrvatske kadete na ležeran način, sugerirajući kako je riječ o “našim dečkima” koje poznajemo iz svakodnevnog života, američka produkcija rađena je po hiljadu puta prežvakanoj špranci o neustrašivim odmetnicima na čelu s odlučnim vođom koji je istovremeno odan, ljubavlju prepun muž i roditelj; dakle na djelu je tzv. romantični kalup u koji su taj put mehanički ubačeni četnici i Draža Mihailović (u izrazito pomlađenoj i fizički uljepšanoj varijanti), kao što su prije i poslije ubacivani Robin Hood, borci francuskog pokreta otpora, pripadnici IRA-e, odnosno tko god je u danom trenutku bio aktualan i podoban.
Problematika zadnjeg rata
Poanta je u tome da stari endehazijski slikopis s lakoćom zasjenjuje suvremeni mu proizvod najmoćnije hollywoodske kinematografije − kako nakon toga uz bok srpsko-propagandnom izdanku staviti neki promidžbeni film nastao u “modernoj demokratskoj” Hrvatskoj, kad je i zadnjem slijepcu jasno da ta “nova i bolja” Hrvatska nije mogla ponuditi propagandni igranofilmski proizvod koji bi na zanatskom, estetskom i idejnom planu bio al pari onom što je nudila druga strana? Kako uz priču o srpskom Romeu i hrvatskoj Juliji Draškovićeva filma staviti onu o ljubavi Hrvata i Hrvatice koji se nepogrešivim rasnim instinktom prepoznaju u luđačkom svesrpskom okružju Žižićeva naci-filma “Cijena života”, ili kako odsustvu eksplicitnih etničkih netrpeljivosti Draškovićeva filma suprotstaviti mjestimičnu provalu nacionalističke mržnje uratka Tomislava Radića “Anđele moj dragi”, ili cjelovit šovinizam “(Hrvatske) Bogorodice” oca i sina Hitreca? Ideološki najnakazniji srpski propagandni uradak, “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića, u kojem Srbi pale muslimanske kuće a Muslimani siluju i ubijaju stare srpske majke i mlade učiteljice, nije usmjeren protuhrvatski nego protumuslimanski i uz to se vješto maskira implicitnom antimiloševićevskom retorikom, ali glavni “problem” s tim filmom je u tome što je stilski superioran. Jedina dva estetski relevantna hrvatska promidžbena ostvarenja koja u tom smislu mogu stati uz bok Dragojevićevom jesu Ogrestine “Krhotine” i Brešan-Pavičićevi “Svjedoci”.
Ali kako film o stradanju Hrvata kroz tri generacije, odnosno o hrvatskom iskupljenju u zadnjem ratu uvrstiti u sekciju filmske propagande i ne zamjeriti se establišmentu s kojim tikve sadiš? I je li onda čudno da je Boris T. Matić kao zamjenski film nakon povlačenja Draškovićeva pustio benigni hrvatski crtić skupine autora iz 1992., u kojem je četnicima dodijeljena uloga onog “strašnog” a zapravo nesposobnog brkajlije s kojim se Duško Dugouško iliti Zekoslav Mrkva superiorno poigrava?