“Avatar” pomeo “Gospodara prstenova”

Dvanaest godina trebalo je Jamesu Cameronu da isporuči novi film nakon, apsolutnim mjerilima gledano, najuspješnije produkcije svih vremena, “Titanica”. Poslije enormnog uspjeha trilogije “Gospodar prstenova” Petera Jacksona moglo se učiniti da je predugo čekao, međutim poput boksačke legende od koje malo tko očekuje čuda u srazu s novim, mladim i silno moćnim šampionom, Cameron je “Avatarom” polučio izvedbu karijere i pomeo Jacksona s kinematografskog trona. I to ne primarno onim o čemu se najviše priča, najnovijom razinom specijalnih efekata i novom generacijom 3D tehnologije, nego “staromodnim” vrijednostima poput priče, likova i poruka.

Dakako, fascinantna kompjutersko-digitalna obrada slike u kreiranju humanoidne rase Na’vija i njihova svijeta bitan je kreativan sastojak filma, no to je ipak samo korak, ma koliko važan, u odnosu na kamen temeljac koji je postavio George Lucas drugom trilogijom “Ratova zvijezda”, a ne revolucionarna vrijednost kao što se nerijetko predstavlja. I zato, skrenimo pozornost na ono po čemu je “Avatar” doista vrijedan film, mimo dojmljiva dizajna skladno povezanog s psihoemocionalnim sadržajima.

Kritika američkog imperijalizma

Temeljno jednostavnu priču o ljudskoj (američkoj) korporacijsko-vojnoj sprezi radi izmještanja ogranka humanoidne rase Na’vija na planeti Pandori kako bi se došlo u posjed nalazišta dragocjene rude, uz infiltraciju lažnih Na’vija pomoću avatara kojima mentalno upravljaju ljudski pojedinci, James Cameron iskoristio je kako za izvanredno angažiranu afirmaciju univerzalnih humanističkih (ekoloških) stavova, tako i za rijetko viđenu partikularnu kritiku američkog imperijalizma, od ratova s Indijancima preko atomskih bombi bačenih na Japan do rata u Vijetnamu, s jasnim aluzijama na najnovije američke vojne angažmane (sve to Cameron efektno postiže putem kratkih prizora ikoničkog naboja, poput pepela koji pada na zbjeg Na’vija, asocirajući istovremeno na poprište nuklearnog uništenja i brojne pogrome nad Indijancima).

Indijanci shvaćeni kao plemeniti divljaci pritom su ključna odrednica, jer “Avatar” je svojevrsni fantazijsko-pustolovni SF vestern, odnosno vestern-romansa: ikonografija Na’vija posve je indijanska, kao i motivika preuzeta iz filmova u rasponu od recimo “Plesa s vukovima” do “Posljednjeg Mohikanca” (pripadnik ljudske rase započne suživot s Na’vijima, zaljubi se u njihovu “princezu” i postaje jedan od njih, te u sukobu s vlastitom izvornom rasom staje na stranu novoizabrane), odnosno iz stvarnih povijesnih događaja kakvi su bili veliki savezi plemena sklopljeni protiv invazije bjelačkih doseljenika praćenih vojnom silom. Sustavno spajanje ikonografije i motivike indijanskog vesterna s fantazijskim SF-om zanimljiva je Cameronova inovacija koja iznova pokazuje kako je vestern neuništiv jer je riznica njegovih motiva neiscrpna, a u ovom slučaju riječ je o propanteističkoj indijanskoj ideji o povezanosti svih bića prirode, u filmu oživotvorenoj zajedničkim otporom biljaka, životinja i humanoida utilitarističkom ljudskom nasrtaju, gdje američka korporacijsko-vojna moć (Cameron je Kanađanin!) figurira kao paradigma najgoreg taloga čovječje rase.

Antologijski prizori

Pritom kritika nije nužno jednosmjerna – scena vojnog razaranja velikog starog drveta i napada na mistično drvo kao središte duhovnosti Na’vija ne asocira samo na ekocid u Amazoni, nego metaforički i na talibansko razaranje starih kipova Bude, na religijsko-fundamentalistički teror radikalno netrpeljiv prema svakoj drugačijoj duhovnosti, teror koji u aktualnom antiameričkom/antikapitalističkom ozračju prečesto biva doživljen kao nekakvo tobože manje zlo, zbog čega rigidnija ljevičarska kritika, po logici neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj, dolazi na reakcionarne pozicije, što se Cameronu srećom nije dogodilo. Jer Na’viji mogu biti idealizirani Indijanci, ali sasvim sigurno ne i idealizirani talibani.

Za razliku od te degutantne mizogine islamsko-političke sekte, Cameron kao i uvijek afirmira snažno žensko, ovaj put kroz lik “princeze” Neytiri, senzibilne, inteligentne, graciozno lijepe, produhovljene osobe vrhunskih lovačkih i ratničkih vještina, koje se ne moraju sniziti u ime njezine “ženskosti” kako bi je od zla izbavio princ na bijelom konju – upravo suprotno, ona je ta koja u konačnici dvostruko spašava svog avatarsko-ljudskog izabranika, pri čemu je scena kad ga onako na’vijski velika ljudski malog i nemoćnog nježno drži u zagrljaju, jasno sugerirajući kako erotski ljubavni odnos sadrži u sebi i odnos majka-dijete, ultimativno antologijska. Neočekivano plemenit u svom humanističkom angažmanu, ekološkom, pacifističkom, ljubavnom, “Avatar” je jedan od najljepših filmskih spektakla u povijesti Hollywooda i djelo na koje James Cameron može biti beskrajno ponosan.