Ima da se nema!

Predsjednica hrvatske vlade Jadranka Kosor odlučila je stati na kraj rastrošnosti državne administracije. Na svim područjima ima se demonstrirati radikalna skromnost. Svi segmenti vlasti dužni su se ponašati, ne u skladu s onim što imaju, nego u skladu s onim što bi trebalo da nemaju. Ima da se nema! – glasi njezin strogi nalog. Dok hrvatski narod jedva spaja kraj s krajem, dok grca pod teretom neimaštine i krize, državni činovnici nemaju se pravo bahatiti. Ako građani pate, njihovi će politički predstavnici patiti još i više. Zato su i izabrani, da budu prvi među jednakima.

“Božićni domjenak ove ćemo godine organizirati tako da svatko iz koalicije donese ponešto”, kaže sa samozatajnim smiješkom okupljenim novinarima. Premijerka misli ha hranu i piće koje će, umjesto da se plaća skupi catering, političari sami osigurati, a naći će se i poneka skromna slastica iz kućne radinosti.

– Ali nemoj da mi slučajno netko donese pečenoga odojka ili janjetinu! – govori sat ranije Jadranka Kosor na zatvorenoj sjednici. – Nikakvih francuskih salata, škampi ili lososa! Nikakvih biranih jela i hedonizma! Sir i vrhnje, to može. Lagani sendviči sa salamom, to može. Bolje parizer i tirolska, nego gavrilovićka ili zimska. Od pića idu sokovi i kola, a ako je vino, onda graševina iz rinfuze.

Rupa u proračunu i još ponegdje

– Mogu li čvarci? – pita oprezno Čobanković.

– Čvarci mogu. Ne spadaju u luksuz, a i dobri su za stvaranje tople domaće atmosfere.

– Ja bih onda pripremila krumpir-salatu – konstruktivno će Marina Matulović Dropulić.

– To ne možeš, jer sam se ja već predbilježila – uzvraća premijerka.

– Ali u “Jutarnjem” si se hvalila s gibanicom, pa sam mislila…

– To otpada. Gibanica je previše fensi za ovakvu prigodu.

– Dobro, ja ću onda ispeći suhe kolače.

– E jebeš takav domjenak, sa salamom i keksima. Pa bolje je da ne dolazimo! – ubacuje se u diskusiju izbrijani debeljko.

– Moramo svi doći – strogo će predsjednica – jer tako demonstriramo zajedništvo i solidarnost. No ozbiljna su vremena, gospodo, ne možemo se više ponašati kao pijani bogataši.

– Nego kako? Pa mi jesmo…

– Ponašat ćemo se kao sav ostali normalan svijet! Skromno i dostojanstveno. Ne možeš mi više izigravati Šukera.

– Ali ja jesam Šuker!

– Pa baš zato! Utoliko ćeš lakše izigravati nekog drugog.

U sljedećoj fazi ministri dolaze na posao tramvajima. Gužvaju se i osmjehuju zbunjenim građanima. Službeni vozači igraju belu u podzemnoj garaži. Premijerka stiže na sjednicu raščupane kose, jer si ovaj mjesec ne može priuštiti frizera. Odjevena je u sivi “Varteksov” kostim što joj ga je mama kupila kad je diplomirala. Na reveru nema broša, zadnji je založila da bi platila račun za struju. Pogledava preko stola da provjeri jesu li ostali članovi tima propisno odjeveni. Karamarko je u izlizanim samtericama, dobro. Šimonović nosi džemper sa zakrpama na laktima, dobro. Čobanković je navukao gornji dio trliša, vrlo dobro. Samo Blanka izgleda uvijek isto, kao kučka…

– A gdje je kavica? – pita Milinović.

– Kavice odsad nema! – rezolutna je premijerka. – Besplatnu kavu si više ne možemo priuštiti. Na sjednicama vlade pit će se voda, i to ona iz slavine.

– Voda? Dobro, pa mogu ja sam platiti svoju kavicu.

– Ispravan stav, Darko. Ali ti si to ne možeš priuštiti, ako si me dobro razumio…

– Aha, ovaj, jesam…

– Ozbiljna su vremena, gospodo, i ja vas molim da se svi ponašamo u skladu s teškom situacijom. Svaka je kuna važna. Imamo rupu u proračunu i bolje bi bilo da mislimo na to kako da je zakrpamo. Jer u protivnome…

– Jaco… – prekida je Marina šapatom na lijevo uho.

– Što je sad?! – obrecnu se premijerka.

– Imaš rupu na najlonkama – konspirativno šapuće ministrica.

– A što ti je tu čudno? Bolje bi bilo i tebi da uskladiš garderobu s državnim budžetom!

Žicar s kolodvora

U sljedećoj fazi komentator “Novosti” baulja noću preko platoa željezničke stanice, pijan kao letva. Dok neuspješno pokušava zapaliti cigaretu pred njega iskače tip u dronjcima, masne kose i nepodnošljivog zadaha iz usta.

– Stari, daj pet kuna – kaže molećivo.

– Žao mi je, dekintiran sam. Sve ode na alkohol.

– Ma jesi vraga. Za kruh mi treba, stari, ne bih te inače žicao.

– Nemam, majke mi, sve sam zapio.

– Ma imaš ti, znam ja tebe. Ako nemaš pet, udijeli mi barem dvije kune.

– Daj, Kalmeta, odjebi u skokovima! – drekne novinar, grubo odgurnuvši nametnika, pa nastavi pijano bazati kroz noć.

Otkad su se čelnici vladajuće stranke, predvođeni mudrom predsjednicom, odlučili na agresivnu sirotinjsku propagandu, stvari u Hrvatskoj izgledaju mnogo vedrije. Državom upravljaju skromni ljudi malih zahtjeva, spremni na svakodnevnu patnju i najveća odricanja. Štedi se na svim frontovima. Steže se remen za remenom. Otkida se od usta da bi se održao kvalitetan govor.

Partija je u dugu od milijun i pol kuna, ali se ipak odrekla deset posto prihoda u korist državnoga proračuna. Za kampanju svoga predsjedničkog kandidata, Andrije Hebranga, izdvojila je manje novca nego što ga ulažu nezavisni kandidati, poput Vidoševića, Bandića i Primorca. U toku je rasprodaja voznoga parka, skupa s gorivom i ukrasnim privjescima. Na svečane domjenke, koji se održavaju izvan radnoga vremena, svatko sa sobom nosi hranu i piće. Čistačice su dobile nalog da, zbog mjera štednje, vodu u vazama s cvijećem mijenjaju svaki treći dan.

Ima da se nema! – odjekuje stranačkim hodnicima direktiva mudre predsjednice, koja je iznašla formulu da se srodi s osiromašenim građanima, a ministarski kor i niži dužnosnički živalj svakodnevno obnavlja gradivo: Ne smijemo se ponašati u skladu s onim što imamo, nego u skladu s onim što bi trebalo da nemamo!

Marketinški stručnjaci tjeraju ih da, u sklopu obuke i treninga, svako poslijepodne gledaju holivudske filmove s istim zapletom u središtu radnje: skupina mafijaša, vrsnih profesionalaca, opljačkala je najbolje čuvanu banku, a zatim sklopila dogovor – sljedećih šest mjeseci neće trošiti ništa, da ne izazivaju sumnju. Keep a low profile! Infiltrirajmo se među stanovništvo! Najunosnije ulaganje je privremena mimikrija u prosječnog Hrvata!

I kandidati plaču

Sve je prozirno poput radničke plaće, ali taktika ipak budi nadu, jer su se najdarovitiji agitatori toliko uživjeli u patništvo da izazivaju opće sažaljenje. Predsjednički kandidat u “Globusu” ispisuje dnevnik ispunjen mukom i stradalništvom. Pod nadnevkom “noć, 26. studenoga” stoji sljedeće: “Budi me tresavica, gotovo padam s kreveta… Hoću u kuhinji dohvatiti čašu vode da popijem aspirin, ali gle, ruka se toliko trese da ne mogu uhvatiti čašu… Pogledam se u ogledalo i postavljam dijagnozu: ‘Svinjska!'”

Što je svinjsko, njuška ili gripa? – pitaju se uznemireni čitatelji. Gripa, naravno, a sve od neuhranjenosti i pada imuniteta, i čitatelj nagonski pomišlja: ovima je gore nego nama. Kandidat je već ispisao dnevnik što će biti objavljen u nekom od narednih brojeva “Globusa”, a pod nadnevkom tim i tim stajat će sljedeće: “Bude me grozni grčevi u mišićima, uspijevam ustati iz kreveta tek uz pomoć supruge i psića… Tijelo mi se trese od nemoći, u glavi mi se vrti, već je peti dan kako nisam ništa okusio… Pogledam se u ogledalo i postavljam dijagnozu: ‘Hrvatska!'”

A tada će se već dogoditi i blagdanski domjenak. Oveća grupa visokih stranačkih isposnika veselo će nazdravljati vlastitoj skromnosti. U zakazano vrijeme pojavit će se i premijerka, u šlafroku i kućnim papučama, te provjeriti stanje jestiva na stolu.

– Sir i vrhnje, dobro… čvarci, dobro… sendviči s tirolskom, može… Što je ovo? Salata od hobotnice?! Otkud ovo ovdje?!

– To je Kalmeta donio – hitro će Milinović. – Kaže da to jedu u njegovom kraju.

Predsjednica se bijesno okreće prema liku u prnjama koji žica cigaretu od pripadnika osiguranja.

– Šta je tebi, Božo?! Pa ne možeš mi salatu od hobotnice nositi na domjenak! Je li to neka provokacija?!

– To su samo krakovi, Jaco. Glava hobotnice je sklonjena na sigurno.