Izlazak na ustaško ćoše
Došlo neko takvo vrijeme, da se moja malenkost udomi u novinama jedne manjine (pa da: dosta sam se dugo baškario u “velikim” novinama ovdašnje većine, kao npr. u “Vjesniku”). Naprosto mi je neugodno (blagi izraz), što o srpskom tjedniku moram govoriti kao o manjinskom glasilu, ali svi, nažalost, znamo kako je do toga došlo, da se sa statusa politički konstitutivnog naroda u Hrvatskoj Srbi “smanje”, najprije na narodnost, pa da se onda srozaju do manjine. “Za svakoga tko nije posve etnički obnevidio, Srbi u Hrvatskoj bili su žrtve kako srpske, tako i hrvatske politike. ‘Srpska agresija’ bila je samo alibi Tuđmanu i njegovoj sljedbi skupljenoj s koca i konopca za desrbizaciju Hrvatske. I ta je politika to uradila temeljitije i radikalnije od one Pavelićeve” (Jovan Mirić: “Zločin i kazna”, “Prosvjeta”, Zagreb, 2002.; str. 25) …”Srbi u Hrvatskoj bili su 1991. respektabilna socijalna i nacionalna skupina, štoviše, uz Hrvate kao većinski matični narod, bili su politički konstitutivni narod. Kao što su to, uostalom, bili tokom cijele moderne političke povijesti, od Jelačića do Broza, osim razdoblja NDH (1941-1945). Bili su, uz Židove, najveće žrtve Drugog svjetskog rata na području NDH, ali i relativno najbrojniji u otporu fašizmu, oslobađanju i stvaranju NR Hrvatske kao federalne jedinice u zajedničkoj državi Jugoslaviji” (isto, str. 43).
Kiosk na Trgu Republike bana Jelačića
Ali, što u kontekstu jednog manjinskog glasila traži, želi, može napraviti jedna malenkost, kad nije “ovlaštena” govoriti ni u čije ime? Baš je u tome i poanta, u razmjerima vrlo aktualnoga “tematiziranja žrtve”: “Ako se žrtvi oduzme bilo kakva mogućnost svjedočenja o užasu koji je pretrpjela, onda za nju mora svjedočiti netko drugi” (kako piše Vladimir Biti u “Zarezu”, od 26. novembra o.g.). Tu se nadaje opasnost, razlaže isti autor, da se “ono što se izdaje kao etika (oglasoviti ušutkane) izrodi u politiku reprezentacije (obznaniti ono što oni – tj. žrtve, dodao I. M. – zapravo misle).”
No, gdje postoji opasnost, raste i ono spasonosno (kako je otprilike rekao netko od mene mnogo pametniji), pa sada, kada se sa svojim ćiriličnim tjednikom srpska manjina drsko pojavljuje na novinskim kioscima u Hrvatskoj (kao da izlazi iz ormara ili, još gore, iz samice), moja će malenkost pokušati izboriti priliku, da se pribroji njenom “raskomadanome tijelu”. Tako će se, napokon, normalno i hrvatsko ćirilično pismo moći vidjeti istaknuto na pultovima, a ne više, kao do sada, da ga od prodavača tražim tihim, zavjereničkim glasom (“je li došao – NIN?”). Naime, godinama se taj beogradski, uvaženi tjednik, nabavljao na jedvite jade, a kad bih ga kupio – na kiosku, na Trgu Republike bana Jelačića, pred izlozima kavane “Dubrovnik” – znao sam ga, svojevremeno, na pločniku, kao nehajno prelistavati, tako da se dobro vidi kako čitam omrznutu štampu. Devedesetih godina na tome se uglu, u kolportažnoj prodaji, nudila svakojaka neo-i-pro-ustaška štampa (domaća i uvozna), a desničarski su stekliši rado provocirali izvikivanjem svojih parola. Tada sam za taj punkt bio skovao naziv “ustaško ćoše”, a istini za volju valja reći da je ono već unatrag nekoliko godina dezinficirano, tako da će se “Novosti” sigurno moći normalno uzimati s pulta i kupovati bez zaziranja od urokljivih pogleda!
Srpsko – oslobođeno!
Jedino, čega se moja malenkost neće moći riješiti do kraja ovoga mjeseca, posebno kad me primijete da kupujem srbijanski tisak, to će biti zlobno propitkivanje – “a za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?” Pa, to je barem jasno, u kontekstu pojavljivanja moje malenkosti u manjinskom glasilu: za onoga (onu) koji se najjasnije u svojem programu založio za repatrijaciju Srba, istjeranih iz Hrvatske od početka devedesetih godina i etnički očišćenih tijekom “olujnog grijeha”! Zar ima koji takav kandidat? Koliko me još služi memorija pamćenja, ne sjećam se da je ova problematika bila istaknuta kao neka (ne mora biti baš najvažnija?!) točka u programu bilo kojega kandidata na skorašnjim predsjedničkim izborima. Pa, kako to? Pa, lako to? Nema Srba, pa nema ni “srpskog pitanja”! Je li to naši kandidati za predsjednika RH misle da su se jednom i zauvijek – riješili Srba? Neće biti. “Može da bidne, ali ne mora i da znači!” Prostor bivših Srba u Hrvatskoj je okupiran iliti “zauzet”, pa je i njihov problem – iščilio.
Još me samo muči kako bi bilo “pravilnije” pisati: “zauzeto, Hrvat!” ili “Hrvat, zauzeto!” Stoga molim gospodu bandite, koji su te natpise svojevremeno isticali, neka mi na adresu redakcije pošalju svoju “ispravniju” verziju (anonimnost ne jamčimo). Ali, znamo: bando krvoločna i “olujno grješna”, nijedna od ovih verzija nije “pravilna”, te da umjesto njih treba stajati ceduljica “vraćeno, prvotnim vlasnicima”, ili možda “srpsko – oslobođeno!”