Mješoviti brakovi preživjeli unatoč ratu
Na pitanje kolika je razina tolerancije među pripadnicima manjina u Hrvatskoj pokušao je odgovoriti dr. Dragutin Babić, naučni saradnik u Institutu za migracije i narodnosti (IMIN), u istraživanju pod nazivom “Nacionalne manjine u Hrvatskoj: primarne socijalne veze između aktualne zbilje i nacionalnomanjinskih projekcija”.
Kako je teklo istraživanje o nacionalnim manjinama?
– Primarne socijalne veze čine sam temelj lokalnih zajednica, a time i sam supstrat svakog društva. Kohezivno tkivo čine emocije i bliske veze, solidarnost, međusobno pomaganje. Prijateljstvo, susjedstvo, generacijske veze, kumstvo, bračne i partnerske relacije primjeri su takvih socijalnih obrazaca. Zašto nam je to u ovom i nekim prijašnjim istraživanjima važno? Prije svega zato što je rat u znatnoj mjeri pokidao te veze, posebno u njihovoj etničkoj dimenziji. To je, po našem sudu, najtragičnija posljedica raspada države i promjene poretka. Dubina poremećaja svakako je najteža u hrvatsko-srpskim odnosima, iako ni druge nacionalne zajednice tu nisu pošteđene. Zbog toga je temeljno pitanje kojim se bavimo u ovom istraživanju u kakvom su stanju te veze danas i još više kakva je njihova bliža i dalja perspektiva. S tim ciljevima u proljeće i jesen prošle godine, na prostorima zapadne i istočne Slavonije, Zagreba, Dalmacije i planinskih dijelova Hrvatske provedena je anketa koja je obuhvatila 1.086 ispitanika. Anketu su uz mene, uz pomoć istraživača na terenu, proveli dr. Aleksandar Vukić iz Zagreba i mr. Sandra Kralj iz Osijeka. Anketom su na tim područjima obuhvaćeni Česi, Mađari, Slovaci i Srbi oba spola, starosti od 18 do preko 66 godina, svih stupnjeva školske spreme. U istraživanje je bilo uključeno 230 Mađara, 222 Čeha, 207 Slovaka, 210 Srba izvan ratnih prostora i 217 Srba s bivših ratnih prostora.
Specifičan položaj Srba
Kakav je nekada bio značaj mješovitih brakova, a kakav je sada?
– U Jugoslaviji, uključujući Hrvatsku, kategorija mješovitih brakova imala je svoj socijalni značaj. U sustavu koji je na normativnoj razini koncipiran kao koegzistencija različitih nacija, vođen jednom i sveprisutnom partijom, mješoviti brakovi su predstavljali poželjan socijalni konstrukt. Kako se intenzivirao etnonacionalizam, najprije srpski, a onda hrvatski, ovaj posljednji ne samo kao reaktivan, mješoviti brakovi su u etnonacionalnom kolektivnom imaginariju prezentirani i “objašnjeni” kao nužno zlo i remetilački faktor koji narušava našu nacionalnu čistoću.
Kako na postavljeno pitanje o mogućem braku s osobama druge nacionalnosti reagiraju ispitanici?
– Uočava se odmah da je visok udio onih koji u tome ne vide nikakav problem. Ljudi su često spremni retorički biti tolerantniji nego što su u zbilji. Ako se mješoviti brak zaista dogodi, tada u kolektivističkom sociokulturnom ambijentu kakav je hrvatski, to nije samo pitanje tih pojedinaca nego uže i šire rodbine, susjeda i prijatelja. Svima njima treba “objasniti” zašto se to događa, a poseban problem nakon rata su hrvatsko-srpske ženidbene, ljubavne i partnerske veze. I pored naznačenih dilema, ostaje nam konstatirati da ni ratni sukobi nisu u kolektivnom imaginariju ispitanika različitih nacionalnosti izbrisali sjećanje na multietničke primarne socijalne mreže i bračne odnose. Sve to može biti značajan socijalni kapital za poslijeratnu socijalnu interakciju različitih nacionalnih skupina u Hrvatskoj.
Ima li specifičnih rezultata za pojedine manjine?
– Velika većina ispitanika i nakon traumatičnih ratnih zbivanja još uvijek ima prijatelje različitih nacionalnosti. Takvi odgovori ukazuju na snagu primarnih socijalnih veza, njihovu utemeljenost u kolektivnom imaginariju ispitanika i u njihovim funkcionalnim obrascima ponašanja te sudjelovanju u lokalnim zajednicama nakon rata. Ipak, postoje i razlike u odgovorima između ispitanika srpske nacionalnosti i pripadnika ostalih nacionalnih manjina. Srbi su nakon rata znatno više od pripadnika ostalih anketiranih nacionalnih manjina usmjereni na druženje i prijateljevanje sa “svojima”. Pritom, Srbi s bivših ratnih prostora to čine još izrazitije u odnosu na Srbe izvan ratnih prostora. Situacija je objašnjiva ulogama koje su Srbi imali u ratu, ali i onim ulogama koje su mnogima iz njihovih redova pripisane od strane pripadnika etničke većine. Ratna događanja isključila su segmente srpske populacije, naročito na bivšim ratnim prostorima, ili barem znatno reducirala njihovo sudjelovanje u glavnim tokovima hrvatskog društva. Pored političkih i ratnih aktivnosti pobunjenih Srba, tome je u značajnoj mjeri pridonijela i politika vladajućih u Hrvatskoj. U njihovim je istupima i operativnim aktivnostima bila evidentna etnocentrična politika koja je bila posebno netolerantna prema Srbima.
Indoktrinacija ostavila traga
Koliko su Srbi na nekadašnjim ratom zahvaćenim područjima nepovjerljiviji ili čak isključiviji prema drugim nacionalnim manjinama i Hrvatima od Srba na područjima koja nisu bila zahvaćena ratom?
– Susjedstvo ima u hrvatskom društvu dugu tradiciju, a imati dobrog susjeda za ljude u lokalnim zajednicama često je bilo gotovo važnije od nekih drugih socijalnih odnosa. Susjedstvo kao jedan od oblika suživota, koji uključuje normativnu, a još više funkcionalnu umreženost aktera u lokalnim zajednicama, internalizirana je socijalna vrednota, kako pokazuju ovi odgovori Čeha, Slovaka, Mađara i Srba. Ima nešto ispitanika koje bi takva socijalna situacija malo zasmetala i takvih je približno isti udio kod svih ispitivanih skupina. Potpuno je zanemariv i praktično nebitan udio onih ispitanika kojima bi to teško palo. Kako su odgovori slično distribuirani kod svih anketiranih nacionalnih manjina, moguće je konstatirati da je multinacionalno susjedstvo egzistentno u svijesti ispitanika. Takva situacija svakako čini socijalni kapital koji je potreban za obnovu multinacionalnih lokalnih zajednica. Primjetno je ipak da Srbi, posebno oni na bivšim ratnim prostorima, više od ostalih ističu kako bi im dolazak susjeda druge nacionalnosti teško pao. Ratne traume, sjećanja na razoreno susjedstvo, indoktrinacija da se s njima ne može živjeti i druge slične poruke iz arsenala etnonacionalne isključivosti svakako su oblikovale i još uvijek oblikuju kolektivni imaginarij ovih ispitanika.
Ohrabruje li relativno nizak postotak tvrdokornih koji s drugima žele imati, kako bi se to reklo, što manje posla?
– Da, to je svakako ohrabrujuće. Suživot i čitava ta mrežna struktura socijalnih odnosa građeni su stoljećima. Ratovi su destruktivno djelovali na te odnose. No rat je pokazao još nešto. Ono što je u dugom razdoblju građeno ne može biti njime uništeno, ali može biti znatno narušeno, pa otud ne treba imati iluzija o brzoj i bezbolnoj regeneraciji tih mreža. Ohrabruje ipak uzlazna linija i postupno, iako često sporo poboljšanje međunacionalnih odnosa, posebno Hrvata i Srba.