Mora li Vukovar svake godine iznova “pasti”?

Nisam dobar za priču o oduzimanju Dossiera.hr Ani Jelinić. Emisiju u koju je pozvala Darka Petričića, publicistu specijaliziranog za korupciju i kriminal, nisam gledao, a poslije nisam slušao ni intervju tjedna Radija 101, u koji je također pozvan. Ali ako je točno, kako mi rekoše, da je Petričić proglasio Stipu Mesića za jednog od najvećih kriminalaca, koji je treći po bogatstvu u Hrvatskoj, onda je to jedna od većih gluposti koje sam posljednjih godina čuo.

Predsjednik na odlasku je politički profiliran otprilike kao pokojni Stipe Šuvar, što znači da ih u je politici držala silna strast, a ne materijalno stjecanje i ako je trebalo, taj bi posao radili badava, ili čak plaćali iz svoga džepa, što je pokojni Šuvar posljednjih godina i radio. Ali, ne dao bog da se ovim stavljam na stranu Hloverke Novak Srzić, koja je Ani Jelinić oduzela emisiju. Hloverka je svoje dobro poznato lice pokazala kada je poslije u središnjem Dnevniku naručila osvetnički prilog protiv Petričića, u kojem je ovaj prikazan kao notorni mufljuz koji je dobio od neke starice stan, ali joj je odbio plaćati starački dom što mu je zauzvrat bila obaveza.

Hrvatski Orange Order

Što se gledatelja tiče Petričićev privatni spor oko nepodmirenih obaveza prema jednoj prevarenoj starici? Ali ih se itekako tiče ono što je Hlo.hr tražila od Ane Jelinić u prisutnosti nekoliko svjedoka s HRT-a. Zahtijevala je od nje, dok je ova još uređivala emisiju, da u nju ne poziva čelnike Udruge pravnika Vukovar 1991. Zorana Šanguta i Predraga Matića Freda. Jer oni, veli Hloverka nacionale, previše afirmativno govore o vukovarskim Srbima koji su pomagali ugroženim sugrađanima Hrvatima, ili su se direktno bili uključili u obranu grada. A to je jedna od najopskurnijih rečenica koja je mogla biti izrečena u sklopu teme o vukovarskim ratnim danima.

Time je šefica Informativnog programa nacionalne dalekovidnice iznijela stav o Vukovaru 1991. kao, ni manje ni više, etničkom ratu vukovarskih Srba protiv vukovarskih Hrvata. Sve strašnije od strašnijeg. Jer, to znači da je u glavi Hlo.hr povučena čvrsta granica, od koje ona ni danas ne odustaje. Pri tome su s jedne strane Srbi, koji su odreda činili zločine (što, vidjeli smo, nije ni izbliza točno), a s druge strane Hrvati, koji su odreda bili žrtve tih zločina (što opet nikako ne može biti točno, jer su Merčepovi eskadroni za podmetanja eksploziva i likvidacije stupili u akciju i prije početka rata za Vukovar).

Što je najgore, sve se to praktički poklopilo s obilježavanjem obljetnice pada Vukovara, kada kreću već tradicionalni mimohodi vukovarskim ulicama. Redovito im se pridružuje i najuži hrvatski državni vrh, koji samo tog dana dođe u ovaj grad, što im naročito vukovarski branitelji nikako ne mogu oprostiti. Objektivno, i jedni i drugi tog dana sudjeluju u manifestaciji koja ima jednonacionalni predznak – gotovo isključivo u njoj sudjeluju Hrvati, a kada se u to svojim zaumnim viđenjima ubaci i jedna H.N.S., razumljivo je da kod vukovarskih Srba to izaziva osjećaj nelagodne potisnutosti i optužujuće odbačenosti.

Doduše, prije ne tako puno godina bivalo je još i puno gore. Tada su vukovarskim ulicama doslovce demonstrativno marširali nabrijani pripadnici braniteljskih udruga, jednom prilikom čak i navijačkih hordi, od kojih u strahu štrecaju i Hrvati. I sve to već je sasvim počelo podsjećati na prijeteće marševe Belfastom irskog Orange Ordera (Narančasti red). Jer, kao što su ti protestantski ratoborni mimohodi zamišljeni da utjeraju strah u kosti tamošnjim katolicima, tako je i namjera ovih vukovarskih da se zastraši i zadrži u kućama vukovarske Srbe.

Primjer Varšave

Srećom, toga više nema, iako je pitanje da li se i s ovim što se od toga zadržalo ostalo unutar dobre mjere. Da li se ta promjena dogodila samo zato što se državne delegacije iz Zagreba nisu više osjećale sigurnima u tim vukovarskim mimohodima, sada i nije toliko bitno. Važno je da je do promjene došlo, ma iz kakvih razloga, kao što bi bilo važno da se promjene dogode i u nekim puno vitalnijim stvarima.

Kada sam prije nekih osam-devet godina bio u Vukovaru, zatekao sam ga u stanju kao da je rat završio prije godinu-dvije, a ne punih desetak. Osim hotela i nekoliko većih zgrada jedva da je išta bilo obnovljeno, što me, moram reći, čak više začudilo nego rastužilo. Kako? Pa da je tim tempom obnavljana recimo do temelja srušena Varšava i danas bi se čovjek u nekim dijelovima grada morao probijati kroz ruševine. A danas je to grad koji ne samo što je potpuno obnovljen, nego je doslovce svaka cigla vraćena na svoje mjesto. Tako Varšava danas izgleda u dlaku isto kao prije razaranja u Drugom svjetskom ratu, čime je poslana poruka da bombe i granate nisu ni okrznule životni duh tog grada.

Ovih dana prijatelj mi priča da je prije dva-tri mjeseca posjetio sa suprugom Vukovar i da su slike koje sam ja gledao i danas manje-više iste. Posebno mi napominje da nigdje, ni na jednoj kući ili zidu nisu vidjeli, što ih je prijatno iznenadilo, nikakve nacional-šovinističke parole ili rugalice. Pa što je onda posrijedi? Da li netko namjerno ostavlja ovaj napaćeni grad u poluruševnom stanju da kao živa rana podsjeća na rat, koji je za nama malne dva desetljeća i, što je još važnije, da pokaže kako ta rana nikada neće zacijeliti?

A to je notorna laž, rane ipak zacjeljuju. Ovih dana čuli smo više Vukovarčana kako u povodu godišnjice pada govore, čak i na Hloverkinoj kratkovidnici, da je stanje u gradu mirno i stabilno, čak kažu da mjereći brojem incidenata, uključujući one međunacionalne, trenutno nema mirnijega grada u zemlji. Pa ipak, kada se ondje dogodi i najmanji incident, mediji to redovito stavljaju na velika zvona, kao da je barem dijelu njih žao što nije gore. Istina je da vukovarski Hrvati i Srbi danas žive više jedni pored drugih nego jedni s drugima, odlaze svaki u svoje kafiće i svaki u svoje škole (za ovo drugo je objektivno krivlja srpska strana, koja procjenjuje da je barem zasad takva samogetoizacija korisna za srpsku zajednicu). Ali evidentno je da ovaj grad ponovno ima budućnost i da su špiritne nacionalističke strasti, sada bitno malobrojnije i neproduktivnije nego prije, nemoćne da to spriječe. No, može se tome itekako ispriječiti ako je nekome u vrhovima državne vlasti draže da Vukovar ostane u stanju neke vrste stalnog postava ratnog muzeja, umjesto da ga se tretira kao teško oštećeni, ali živi organizam u koji treba puno intenzivnije ulagati nego u druge gradove da ponovno postane ono što je bio.

Kult žrtve

Ovako ispada da je to grad koji svake godine treba iznova “pasti”, kako bi se na spomeničkom žišku koji nikada ne gasne stalno podgrijavala njegova paćenička aura žrtve. Naravno da tu žrtvu nikada ne treba zaboraviti, jer to s pravom ne bi ovoj zemlji i državi zaboravili najbliži onih s hrvatske, ali i srpske strane, koji su za Vukovar pali. Ali krajnje je vrijeme da se u tome nađe dostojanstvena mjera i gradu koji se nagledao tolikih smrti vrati optimizam novog života.

Ne može se reći da hrvatska država ne ulaže u obnovu grada, industrijskih i lučkih kapaciteta. Ali ako u nekada jednoj od najrazvijenijih regija u bivšoj državi danas ima najveći broj nezaposlenih u Hrvatskoj (u Vukovarsko-srijemskoj županiji trenutno ih je 28,4 posto), onda to više nego dovoljno govori samo za sebe. Govori uz ostalo i o ovome na što ovdje pokušavamo upozoriti – da se od Vukovara i Vukovaraca želi stvoriti kult žrtve, tj. teško ranjeni grad trajno ostaviti u invalidskim kolicima.

Istinabog, nije to samo hrvatska specifičnost. Prije nekoliko godina poznati židovski aktivist iz Sarajeva, danas ambasador BiH u Švicarskoj, Jakov Finci, upozorio je u jednom intervjuu Bošnjake da svoja strašna stradanja devedesetih ne pretvore u trajno emocionalno stanje ratne žrtve. “I mi Židovi”, citiram po sjećanju, “tu nismo uvijek zadržali dobru mjeru i nije nam se najbolje vratilo. Žaliti sebe kao žrtvu potrebno je, čak nužno, dok zacjeljuju rane, ali ako se u tome pretjera, narodi ostaju zakopani u prošlosti, ne primjećujući da im izmiče budućnost.”

Iz Fincijevih usta u božje uši, u sve tri grane judeokršćanske civilizacije!