Očevi i sinovi
Posljednjih 15 godina nismo se u Hrvatskoj baš nagledali kazališnih predstava na temu nedavnih ratova, a i one koje smo gledali bile su ili mlake ili neodređene. Svaka dilema o mračnim stranama tih ratova, istraživanje o etničkom čišćenju ili zločinima koje su možda počinili “naši”, ostajalo je uglavnom pred vratima teatara. Zašto? Zato jer čačkanje mečke o neugodnim istinama etničke mržnje u tim ratovima ne samo da bi potkopalo domoljubne mitove o agresoru i žrtvi, nego bi pokazalo da je mržnja zapravo bila poželjan tip ponašanja, a etničko čišćenje jedan od prihvaćenih ciljeva svih zaraćenih strana. Da se razumijemo, takva slika o “drugome” u postjugoslavenskim zemljama vlada, s manjim odstupanjima, od Triglava do Đevđelije.
Autentični iskazi glumaca naturščika
Jedna od rijetkih predstava koja je napravljena bez fige u džepu je “Generacija 91-95. ili sat hrvatske povijesti”, u produkciji ZeKaeM-a i u režiji Boruta Šeparovića. Bazirana na romanu Borisa Dežulovića “Jebo sad hiljadu dinara”, ona govori o grupi hrvatskih i bošnjačkih vojnika koji se godine 1993., za vrijeme bošnjačko-hrvatskog rata, gledaju preko nišana. Predstava prati Dežulovićev roman, u kojem ne samo da nema herojstva s bilo koje strane, nego je grupa suprotstavljenih vojnika opisana kao nakupina beznadežnih provincijskih đilkoša koji nemaju puno obzira ni prema svojima ni prema tuđima, koji jednako lako mogu slušati turbo folk, smišljati rasističke viceve i ispaliti nekome metak u potiljak. I roman i predstava, negdje ispod kože, zapravo opisuju jednu kulturu ovih prostora u kojoj je banalnost zamijenila svaki humani smisao, a grubost elementarnu solidarnost prema bilo kome. U takvoj situaciji etnička mržnja predstavlja samo pogonsko gorivo – jer moglo je umjesto nje biti i bilo što drugo – za divljanje socijalno i kulturno opustošene ljudske prirode.
U predstavi ne igraju profesionalni glumci, već grupa zagrebačkih srednjoškolaca, rođenih od 1991-1995., čije iskustvo posljednjih ratova postaje stvarno “tek posredstvom nekoga tko im je o tome govorio”, kako piše u programu predstave. I tu započinje tragično otrežnjujuća spirala ove izvedbe, koja je jednako katarzična koliko i zabrinjavajuća. Kako priča teče, u predstavi je vidljivo da se radi o ljudima u uniformi iz istog kraja, iako su jedni za druge “ustaše” odnosno “balije”, koji dijele ista iskustva, prijatelje, sjećanja i zajedničku mladost, koja se tako ljupko – kako to samo mladost može – zrcali na licima glumaca naturščika… U jednom trenutku dvije grupe vojnika se sastaju i tada se, za dugim stolom, licem okrenutim prema publici – u formi reza – počinju predstavljati glumci osobno: zašto su pristupili audiciji, što od predstave očekuju i tko su oni zapravo. Prema riječima redatelja Šeparovića, iskazi mladića bili su autentični i nenamješteni, svakome od njih bilo je naročito stalo da istakne svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, ali problem počinje u trenutku kada jedan od njih izjavljuje da je musliman, dok drugi, kako smatra većina ostalih, nema jasno hrvatsko prezime.
Spremni za novi obračun
Tada pred publikom – kao u školskom dvorištu – započinju spontane salve nimalo nježnih šala i gruba zadirkivanja na račun manjine iz čega je vidljivo da, u odnosu na temu i problem predstave, ne postoji nikakva distanca ovih mladića, koji u svakodnevnoj komunikaciji žive iste stereotipe kao i likovi koje interpretiraju u predstavi.
– Kada sam na audiciji pitao kandidate tko želi igrati bošnjačke vojnike, svi su odbili – izjavio je za “Novosti” Borut Šeparović.
– Momak koji zaista jest musliman to nije smio reći na probama, sve do same premijere. Nisam želio napraviti predstavu u kojoj neki profesionalni glumci “razumiju” problem međuetničkog rata, nego predstavu u kojoj se neki mladi ljudi zaista bore s tim problemom. To sam želio javno pokazati, koliko god ta autentična slika bila nama neugodna. Moramo znati da mladi ljudi govore, misle i vjeruju upravo ovako a ne drugačije i da je to rezultat generacije starijih koja im je sve to ispričala – kaže Šeparović.
Predstava završava međusobnim ubijanjem grupe neprijateljskih vojnika, na način da stradaju male figure koje glumci drže u rukama. Kako koja figurica padne, tako glumac izgovori svoju godinu rođenja. Poruka je jasna: ta mlada generacija, koju očito nije imao tko naučiti ništa bolje, napunjena je stereotipima i kao takva spremna je za novi obračun. U nekoj budućnosti problem neće biti ideologija, vjera ili nacionalnost, nego jednostavno “osjećaj praznine”, kako to predskazuje H. M. Enzensberger. Bit će to kraj inventure balkanskih ratova i ovoga doba uopće. Predstava “Generacija 91-95” bezobrazno je iskrena i brutalno točna i ona nam sigurno neće olakšati savjest.