Pismo barba Ivi

Dragi Ivo,

Long time no see, dugo se ne vidjesmo pa ću vam poslati neka zanimljiva pitanja kako biste nam mogli reći kakvo je vaše viđenje situacije.  

Ovdje, recimo to odmah, nije dobro. Ne valja! Ona Jadranka, kojoj ste još do jučer u mašinu diktirali šta da tipka i koja je vikala “kud Ivo, tud i ja” – sjećate je se, ona crna što je pisala pjesme kad je bila mlada – razgoropadila se skroz. Veli, diktirao je – diktator. Što joj to, za ime boga, napraviste? Žena je, sama je, mijesi gibanicu, dosadno joj, nema popodne s kim pričati, urbana fjaka, učas posla oko špareta složi budžet, a sad – ljuta na vas, sve se dimi… Svima gibanica, a vama čorbu zakuhala. Možda ste joj se nečim zamjerili? Skinula je jučer vašu sliku, tamo s Trga žrtava, a naredila je da se skinu i sve druge vaše slike iz Središnjice. Tamo od vas, bojim se to priznati – ostali samo dugmići…

A lijepo smo vam govorili da je bolje da ona i Prežigalo nastave pisati pjesme! I da bi Kaliniću trebalo dati kakvu književnu stipendiju. Ali, dobro sad, nismo na književnom petku, dobro, što se odma ljutite.

Ima toga, dragi Ivo, još. Neće biti ugodnije. Sjedite, nadam se. Tamo kod Gazde u novinama, gdje ste još do jučer bili tretirani kao sveti Alojzije Gonzaga, onaj što je prakticirajući, zagovarajući i štiteći mušku nevinost svecem postao, bogami vas više ne tretiraju kao nevinašce. A, jok. Ni vas ni vaše. Svakog dana novinarske Muse oderu nekog vašeg jarca, i to tako da se sve praši. Te korumpirani, te gadovi, te od zla oca i od gore majke – riječi ne mogu naći da vas i vaše obijede. I Klauški se sprda: veli, ako padne cijela vlada bit će to blagdan nevine dječice. A još do jučer ste im bili Europejac samo takav. Te lijep, te visok, te govorite jezike, te Hristos se rodi, te Duško jedi mi iz usta… A ne, oprostite, zabunih se – to sad postaje moderno, to je kao neka ulaznica za Europu. No, kad smo već tu, evo i to ću vam reći – Duško, Milan i Kikaš baš se spremaju za Generalnu skupštinu UN-a, kad pobijede… Možda i Keruma povedu, on je, vele, svjetski čovjek. Vas sada svi ismijavaju, vele, “malo jebivjetra” – kao, vaša jahta, pobjegulja, neozbiljan i te spike, znate već. Kakvi su to ljudi!

Eno i gospođa Hloverka, lijepa kao harač, zaboravila vas i vaše, okrenula se i šenula skroz za onim što bi orao Hrvatsku pa onda na Manhattan. Zgazila vas ko zeca! Žene, kažu, vole agroseksualce, ali opet, da će ralo i volovi istisnuti vaše skupocjene blinde, one predivne bembure – pa nije li to i vama do kraja čudno?!

I u vašem “Vjesniku” zavladali neki čudni običaji. U vrijeme kad su vašu demisiju prikazivali kao najneslavniju od svih jadnih bježanija, taj vas je list opisao kao rođenog pobjednika koji se, kao Bobby Fischer, povlači na vrhuncu moći. A sad? Eno sad na naslovnici uskočila, na vaše mjesto, znate već tko – ona što doma mijesi gibanice, slika se, kako reče jedan kolega, “glavom i Pradom”, svakog dana u haljinama sve jarkijih boja, ko da je svi vrazi nose. A tek barba Luka? Pa na njega se dere kao na derana. “Šuti, Luka, nisam ti dala riječ”, eto tako barbi danas govori.

Nije to, nažalost, kraj.

Sad se naveliko govori o desanaderizaciji. A još do jučer kleli smo se kako se tuđmanizacija izbija sanaderizacijom, baš kao što se klinka klinkom izbija. E sad, ne valja ni to. Prije je bila dekomunizacija i detitoizacija. Hoćemo li kasnije gledati dekosorizaciju? Zvuči nekako logično. Ali kad ćemo doći do nekog stanja kad nam više neće biti potreban nikakav “de” osim, recimo, debrecinke? Dobro, zalutali smo malo, nema to sad veze s ovom temom, ajmo dalje s pismom.

Onaj Nadan – sjećate ga se, bio je u HDZ-u 20 godina – isto se izvitoperio. Kaže, moramo popraviti kriminalni korupcijski sustav. Vi ste doktor, bi li ga trebalo poslati Gabriću, da mu popravi vid – pa ako to nije vidio tolike godine, operacija bi mu sigurno dobro došla!

Ima tu, dragi Ivo, još nešto, žalosno i teško. Pa sam to zato ostavio za kraj, da vas ne povrijedim. Kako reče Kerum, “ovo ne bi ni konj podnijo”. Naš dragi dr. Franjo Tuđman je na IV. općem saboru HDZ-a, u veljači 1998. proročanski rekao: “Trebam li vas podsjetiti da je i od 13 apostola Isusa jedan izdao, a drugi zatajio?” Kao da je vidio film vašeg života. Evo o čemu se radi. Od vaših 13 apostola – jedanaest vas se odreklo! Te ne treba nam više. Te nek se ne vraća. Te šta će on meni, građanin i gospodin, nek ostane gdje jest. Te bolje da ga nije ni bilo.

Pa što vi na to kažete? Dragi Ivo, ovo su načelna, nadam se dovoljno precizna pitanja… U svakom slučaju, bilo kakav ofenzivan i jasan stav uvijek je dobar. Naše novine pročitat će više tisuća ljudi, Pejo Medić, onaj ludi Markan iz Pridrage, Barbara, a imamo i međunarodnu vidljivost pa će se o vašim stavovima obavijestiti i Vlado iz Tomislavgrada, njegovi ne tako brojni prijatelji, komunisti iz susjednih Čaprazlija, Vasić iz Beograda, supruga mu Tanja, uži i širi komšiluk te tugujuća rodbina, pa ne oklijevajte s odgovorima.

Srdačno vaši,

Boris i drugovi

P.S. Ono za Prežigala baš i nismo sigurni, ali neka vas to ne zabrinjava. Imamo i prečih pitanja. Nije ovo književni petak – da vas slobodno citiram.