Reizdanje albuma “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac

Malo koja pjevačica s domaće scene ima puno pravo biti nazvana divom, epitetom koji nesumnjivo zaslužuje Josipa Lisac. Iako stalno u centru pažnje zbog ekstravagantnog izgleda, ali i zbog svog jedinstvenog glasa, ovih se dana o njoj još više govori. Dakako, s razlogom. Točnije, govori se o njezinom albumu “Dnevnik jedne ljubavi” koji se nedavno pojavio u prodaji u digitaliziranom, remasteriranom izdanju.

Dovoljan je to razlog za kopanje po prošlosti i osvrtanje na prve dane rocka na ovim prostorima, na početke njezine karijere i traženje odgovora na pitanje zašto je taj njezin debi album toliko dobar, toliko važan i toliko ispred svog vremena.

Prvi konceptualni album

Objavljen 1973. godine, “Dnevnik jedne ljubavi” ponudio je nešto na što domaća publika dotad nije bila navikla. Album je odmah proglašen konceptualnim, što je i bio cilj ljudi koji su radili na njemu. Josipa Lisac u to je vrijeme bila već dvije godine u vezi s Karlom Metikošom i na glasu kao jedna od najperspektivnijih mladih pjevačica. Prije solo karijere radila je s grupama “Ohara” i “Zlatni akordi”.

Karlo Metikoš, odnosno Matt Collins, bio je i ostao naš najuspješniji pjevač koji je tijekom 60-ih godina ostvario zavidnu karijeru na zapadu, gdje je doista slovio kao velika pjevačka zvijezda. Osim toga, u “Jugotonu” je bio svojevrsna siva eminencija pa su njegove ideje bile poštovane i provođene u djelo. Jednog je dana odlučio da Josipa zaslužuje biti velika zvijezda. Uz riječi “Josipa je glas koji se rađa jednom u 100 godina”, počeo je skladati za nju, gradeći joj samostalnu karijeru.

Dnevnik jedne ljubavi” stekao je kultni status i postao ubrzo jednim od najvažnijih albuma domaćeg rocka. Ubrzo nakon objavljivanja postao je dobitnik “Zlatne ploče”, tada dodjeljivane za danas nedostižnih 25 tisuća prodanih primjeraka. Na albumu su uz producenta, autora glazbe i tekstova Karla Metikoša i Ivicu Krajača – tada člana vrlo popularne grupe 4M – radili i najeminentniji glazbenici tog vremena. Ponajprije se to odnosi na kompletnu postavu grupe “Time” koju je u to vrijeme Metikoš izuzetno cijenio. Stoga im je poklonio povjerenje, prepustivši im velik doprinos u radu na “Dnevniku”.

Snimanje na četiri kanala

Kao dirigent i aranžer pojavljuje se Branimir Lambert Živković, Mario Mavrin na basu, Tihomir Pop Asanović na orguljama, Ratko Rale Divjak i Miroslav Sedak Benčić na bubnjevima, Slobodan Bodo Kovačević iz “Indexa” na akustičnoj gitari, i još sva sila glazbenika. Prateće pjevačice bile su Ksenija Erker i Zdenka Kovačiček, dok je Vedran Božić svirao električnu gitaru. Upravo se on za “Novosti” prisjetio tih dana.

– To je bilo dosta ambiciozno zamišljeno. Karlo i Josipa htjeli su upotrijebiti sve najbolje što je u tom trenutku bilo na raspolaganju – kaže Božić.

Tada je “Time”, kao mlada rock grupa, objavila svoj prvi, za to vrijeme vrlo progresivan album.

– Vladao je ogroman entuzijazam. Zvuk je bio neobičan i takav nikada poslije više nismo mogli dobiti, radeći vlastite pjesme na istim tim pojačalima. Studio “Jadran filma” bio je četverokanalni i ništa se posebno nije moglo raditi u njemu. Snimale su se prvo matrice pa nadosnimavale solo dionice. Svi puhači su snimljeni uđuture, orkestralno. Ekipa koja je to snimala bila je izuzetno uhodana. Radilo se glazbu srijedom i petkom, a u ponedjeljak snimalo Josipu, i gotovo. Karlo je sve osmislio, popušio je zvuk “Timea” i dopalo mu se da mi napravimo taj album. Da bude pomak u produkciji, u aranžmanima – prisjeća se gitarist.

U to vrijeme Božić je bio pod utjecajem velikih bluzera poput Erica Claptona, Petera Greena i Jimija Hendrixa, s kojim je čak jednom nastupao na koncertu u Njemačkoj. Tihomir Pop Asanović oduševljavao se pak džezerom Jimmyjem Smithom, a Brane Živković Jackom Bruceom i njegovim stvaralačkim eksperimentima nakon razlaza skupine “Cream”.

Poput opere ili mjuzikla

Cijeli album “Dnevnik jedne ljubavi” bio je zaokružena cjelina s konceptom koji najviše podsjeća na rock operu ili mjuzikl. To potvrđuje i Božić, naglašavajući neuobičajene akorde koje je Metikoš preferirao, kao i samu orkestraciju albuma. Povrh toga, album je dotjeran i s grafičke strane, kako bi dojam bio potpun.

Osim toga, sve pjesme govore o ljubavi gradske djevojke. Tako su nastale klasične melodije “O jednoj mladosti”, “Srela sam se s njim”, “Ležaj od suza” i druge. Objašnjavajući razloge popularnosti “Dnevnika” gotovo četrdeset godina kasnije, Božić kaže da se te pjesme uopće nisu potrošile.

– Mediji nisu bili takvi kao danas da ih non-stop vrte, da vas time zaguše. To su bile ploče koje su ljudi slušali doma. Napravili bi pauzu, pa ih opet nakon nekoliko dana slušali. Sada te pjesme ljude podsjećaju na stare vinile.

Digitalizirano remasterirano izdanje “Dnevnika” odličan je udžbenik za nove generacije koje baš ne znaju puno o povijesti rocka na ovim prostorima i o počecima velike Josipe Lisac. Odličan je to podsjetnik na slobodu stvaranja i nesputanu kreativnost umjetnika kojima je bilo omogućeno i dopušteno da daju svoj maksimum. U to vrijeme i u tim okvirima, bilo je to djelo definitivno ispred svog vremena, kao uostalom i sama Josipa Lisac, koja je taj status zadržala i dan-danas.