Stid u Ulici 10. travnja

Punih petnaestak godina četrdesetak stanovnika Slatinskog Drenovca, seoca podno Papuka, u općini Čačinci, negdje između Slatine i Našica, živi svoje živote u Ulici 10. travnja. Malo tko danas u Hrvatskoj uopće zna da već petnaest godina postoji ulica takvog sramotnog naziva, a oni koji znaju, u prvom redu oni koji odlučuju o imenima ulica, u tome ne vide gotovo ništa sporno, unatoč tome što je otprilike tri četvrtine srpskog življa među četrdesetak stanovnika ovog mjesta. Ni Mirko Mališ, u drugom mandatu načelnik Općine Čačinci, čovjek od trideset i nešto godina, u toj činjenici, doslovno kaže, ne vidi ništa skandalozno.

U redu, problematična mu malo jest ali, dojma smo, više zbog toga što je jedan novinar došao u njegovo mjesto čačkati po škakljivoj temi, nego zato što bi i njega mučila spoznaja da stanovnike u Slatinskom Drenovcu možda vrijeđa živjeti u ulici koja nosi ime po danu proglašenja NDH. Mališ nam je osjetio potrebu pojasniti kako se u kolovozu 1991. srpsko stanovništvo Drenovca otrgnulo kontroli, pobunilo i na koncu napalo ophodnju hrvatske policije, a potom postavilo barikade i zatvorilo pristupe selu.

Načelnikov sat povijesti

Stigli su tu i paravojni “Beli orlovi”, haračili tim područjem i orgijali, da bi u prosincu 1991. mjesto bilo oslobođeno. Srbi su netragom nestali, a u Drenovcu je ostalo tek nekoliko seljana hrvatske nacionalnosti. Ostali su izbjegli još za beloorlovske tiranije.

– I onda, negdje 1993. godine, jedna od sjednica općinskog vijeća Čačinaca održana je upravo u Slatinskom Drenovcu, a na nju je pozvano i stanovništvo sela. Dakako, bilo ih je tek nekoliko, isključivo Hrvata, a jedna od točaka bila je imenovanje ulice. Netko je predložio da se jedna nazove Ulicom 10. travnja i to je prihvaćeno. Ja tada nisam bio načelnik i nisam upoznat s detaljima te sjednice, ali mi je rečeno, iako nikada službeno ili u pisanom obliku obrazloženo, da je takvo ime predložio tada najstariji mještanin. Međutim, o tome mogu samo spekulirati – kaže Mališ.

Ipak, odgovarajući na pitanje, ustvrdio je da je 10. travanj iz naziva ulice “vjerojatno upravo taj 10. travanj na koji i sumnjamo”.

– Ne mogu reći da je sada to toliko skandalozno, ali u redu, problematično jest i o tome ćemo svakako raspravljati – najavio je načelnik.

Raspravljalo se o tome i na sjednici općinskog vijeća u srpnju ove godine. Tada je jedan vijećnik (Hrvat) priupitao po nacionalnom ključu imenovanog zamjenika općinskog načelnika Gorana Čolića (Srbina), zbog čega se ulica, u kojoj u velikoj većini žive Srbi, zove tako kako se zove, a gospodin zamjenik lakonski je poručio “kako mu osobno to baš i nije drago, ali ako tamošnje stanovništvo tako hoće, neka im bude”. Problem je, međutim, što tamošnje stanovništvo tako neće, a svoj su stav jasno izrazili prije otprilike godinu i pol kada je mjesni odbor od općine pismeno zatražio da se 10. travanj odmah ukloni iz imena njihove ulice, a da se ona nazove Glavna ulica. Svom zahtjevu priložili su peticiju i to potpisanu od svog stanovništva koje je u tom trenutku u njoj živjelo. No, to nije bilo dovoljno.

Peticija uručena općini

– O ovome se počelo razgovarati prije pet-šest godina kada su se mještani Drenovca krenuli masovnije vraćati. Dolazili su s primjedbama, ali nitko nije dostavio konkretan zahtjev. Kako mislite da je? U redu, iz mjesnog su odbora došli s pismenim zahtjevom i željom da se to promijeni, razgovarali smo s predlagačima i uputili ih u proceduru. Naime, svom su zahtjevu trebali priložiti i obrazloženje zbog čega žele promjenu naziva ulice, ali oni to do danas nisu učinili – pojasnio je proceduru Mališ inzistirajući, dakle, na obrazloženju. Istom onom koje ni do danas nije pronašao u općinskoj arhivi kada se 1993. odlučivalo zašto će ulica u Drenovcu ponijeti sramotan naziv.

– Istina, rečeno nam je da svoj zahtjev obrazložimo, a mi to nikada nismo napravili. Ne znam, na tome je ostalo. Rekao bih zbog inercije i nezainteresiranosti mještana. Ovdje su većinom stariji ljudi koje malo toga zanima – kaže Miroslav Kmet, dvadesetsedmogodišnji predsjednik mjesnog odbora Slatinskog Drenovca.

Čovjek svakodnevni kruh zarađuje u Zagrebu pa, rekli bismo, i njega malo što zanima u rodnome selu. Upoznao nas je s podatkom kako u njemu ima ukupno pedesetak kuća, ali ih je tek dvadesetak naseljeno, a u njih šest žive hrvatske obitelji. Ostale su “srpske”.

Riječi Kmetove zamjenice u mjesnom odboru Jelke Pavlović, pak, opovrgavaju i načelnika Općine i predsjednika MO-a.

– Ne bih rekla da smo svi u selu nezainteresirani. Pa dokaz tome je peticija koju su 6. studenog 2007. potpisali svi ljudi koje smo zatekli u kućama. Nju smo, zajedno sa zahtjevom, uredno predali u općini uz čiju smo suglasnost sve i pokrenuli. Ali, do dana današnjega nitko nam se iz općine nije javio ni riječju ni slovom. Dakle, mi i sada čekamo njihovo službeno očitovanje – rekla nam je Jelka Pavlović.

Drenovčani su do sredine osamdesetih živjeli u Industrijskoj ulici, jer nekada je ovdje egzistirao pogon za destilaciju octa, pa u Ulici 21. novembra. Najradije bi da se ulici vrati naziv Industrijska, ali nemaju ništa ni protiv predložene Glavne.