Teroristički akti pod okriljem države na području Bjelovara

Dobro je poznato da je grad Bjelovar devedesetih godina bio daleko od prve ratne crte. Međutim, malo je poznato ili se ne želi znati što se sve tih godina u njemu dešavalo sa građanima srpske nacionalnosti i onim građanima hrvatske nacionalnosti koji se nisu slagali sa ratnohuškačkom politikom.

– Živjeli smo u strahu, godinama smo spavali po štalama, u slami, ne znajući da li ćemo novi dan dočekati živi – kaže Jovica Brkić čija su kuća i imovina bile mete terorističkog napada još 23. jula 1991. Te noći, kada je njegova peteročlana porodica bila u kući, bačena im je bomba u dvorište, a po samoj kući pucano je iz dvije automatske puške i automatskog pištolja. Na fasadi i unutar kuće bilo je 150 rupa od metaka. Iste noći aktiviran je eksploziv u garaži i tako je uništen Brkićev automobil “mercedes 190 D”. U jutarnjim satima na mjesto događaja izišla je ekipa HTV-a i prikazala ga u centralnom dnevniku, a prilog je objavio i tadašnji Jutel. Napadači su Brkićevu kuću posjetili još jednom, 25. februara 1994, bacivši eksplozivnu napravu na krov…

Cijena života u domovini

Svjedoci tih događaja u Bjelovaru kažu da se rušenje kuća posebno intenziviralo poslije mitinga organiziranog u drugoj polovini avgusta 1991. Tadašnji predsjednik izvršnog vijeća SO Bjelovar Jure Šimić raspaljivao je, kažu, masu.

Jovica Brkić ističe da je mnogim porodicama uništeno sve: kuće, stajski objekti, pokretna imovina. Mnogi su u vrijeme miniranja bili u svojim kućama, no srećom većinom su ostali živi. Te sreće nije bio starac Nikola Blagojević iz Prespe, koji je poginuo.

Ukupno je na bjelovarskom području minirano 650 kuća. Rezultat tih osmišljenih akcija danas je itekako vidljiv, ali se nitko na njega ne obazire. Po popisu stanovništva iz 1991, u gradu Bjelovaru živjelo je 15 hiljada građana srpske nacionalnosti. Danas ih je 2.500. Srbi Bjelovarčani kažu da su ovdje rođeni, da imaju pravo ovdje živjeti i da im niko to pravo neće oduzeti. Tako su odlučili 1991, tako misle i danas, ali su svašta proživjeli nakon što su odlučili ostati u svojoj domovini.

U noći 29. novembra 1991. prvi uznemirujući telefonski poziv upućen je porodici Milenka Margetića iz Gudovca. Zatim su im u noći 22. juna 1992. minirani proizvodni objekti za tov teladi i junadi, kapaciteta 200 komada. Margetići su kao kooperanti PIK-a Vrbovec prosječno godišnje proizvodili 70 tona junećeg mesa. U vrijeme miniranja stoka je bila u tovilištu i 40 posto grla je završilo na klanju. Događaj je prijavljen PU Bjelovar, Zadružnom savezu u Bjelovaru i Zagrebu, PIK-u i “Sireli”. Izvršen je uviđaj, ali počinitelji su ostali nepoznati.

Osiguravajuće društvo Margetićima nije priznalo štetu jer je tretirana kao ratna, dok Komisija za ratne zločine pri Općini Bjelovar tu štetu nikada nije evidentirala. Podnesen je zahtjev sudu u Bjelovaru za procjenu štete i sudski dokaz o njenoj visini. Sudska komisija je izišla na lice mjesta i izvršila popis štete, ali nije izvršila procjenu niti dostavila potrebnu dokumentaciju.

Čuvale ih “Alfe”

Osmog jula 1992, oko jedan sat noću, iz automatskog oružja, iz automobila, ispaljeno je oko 70 metaka po kući u kojoj je, pored Milenka Margetića i supruge, bila i njegova 81-godišnja majka. Ponovo se pucalo 26. oktobra, kada su rafali završili iznad samog kreveta supružnika Margetić. Po njihovim riječima, napadači su se poslije akcije laganom vožnjom vratili da provjere rezultat svoje akcije ili možda da isprovociraju reakciju domaćina.

Polovinom decembra te godine upućen im je još jedan u nizu telefonskih poziva koji je glasio ovako: “Zovem u vezi zamjene. Nije važno tko zove i odakle. Imate rok od 15 dana da se iselite. Noći su vaša crna mora.” Vrhunac prijetnji desio se 22. februara 1993. Tada im je oko dva sata noću još jednom postavljena velika količina eksploziva, koja je srušila kuću i teško oštetila gospodarske objekte. U trenutku eksplozije u kući je bila gospođa Margetić, koja je doživjela veliku traumu. Svi događaji uredno su prijavljeni PU Bjelovar i Osiguravajućem društvu “Kroacija”. Međutim, istraga nije dala nikakve rezultate.

U opravdanom strahu za svoje živote, Margetići su molili zaštitu. Na intervenciju viših instanci, a vjerojatno i zbog pritiska međunarodne javnosti, stigla im je specijalna jedinica hrvatske policije “Alfa”.

– Za sedam dana, koliko su bili u našoj kući, ustanovili su tko su krivci. Na odlasku rekli su nam da nas više neće dirati. O tome sigurno postoje podaci u arhivama nadležnih službi. Međutim, niko nikada nije procesuiran – ističe Milenko Margetić.

Zvanična procjena štete kao posljedice terorističkih napada na njihovu imovinu iznosi preko 180 hiljada njemačkih maraka.

– Koliko je to danas? Ko to da izračuna? Najgore je što još ne postoji volja da se ta nepravda ispravi. I znate što najviše vrijeđa? Danas u Hrvatskoj bez problema djeluju udruge za zaštitu životinja i zaštitu pasa lutalica. Ali poštovanje ljudskih prava se sustavno izbjegava. Pogotovo kada se radi o Srbima u Hrvatskoj – kaže Milenko Margetić.

Za naknadu štete njegova se porodica bori već 16 godina, ali od države doživljavaju samo poniženja.

– Ne želimo biti socijalni slučajevi. Ne trebaju nam tri kreveta, stol, četiri stolice, šporet i frižider, što nam je dala država. Mi smo svojim radom, trudom i odricanjem kuću i tovilište sami obnovili. I danas se bavimo poljoprivredom, ostvarujemo rekordne prinose, plaćamo poreze, a država nam naše tužbene zahtjeve odbija kao neosnovane.

U Bjelovaru je srušeno i nekoliko kuća u vlasništvu tamošnjih Hrvata, koji su javno osudili rušenje objekata njihovih sugrađana srpske nacionalnosti. Zbog bombe bačene na kuću Alojz Filipčić iz Bjelovara ostao je trajni invalid, a nedugo nakon toga izvršio je suicid.

Miniranje kuća nepoćudnih Hrvata

– Bio je to hrabar i moralan čin Hrvata koji ih je skupo koštao, a sve druge natjerao na šutnju – ističe Jovica Brkić. Brkići su Republiku Hrvatsku za prvi napad tužili već 1993. godine, a za drugi sljedeće godine. No, tokom sedam rasprava osjećali su se osramoćeno.

– Znate šta je značilo 1993. tužiti državu?! Bez svjedoka, bez advokata, bez ikakve moralne podrške. Morali smo dokazivati da mi nismo krivi. Sudac nam je postavljao pitanja: Jeste li se kome zamjerili, šta ste im uradili kada su vam minirali kuću? Skoro da su iskonstruirali da sam sam eksplozivom digao svoju kuću u zrak – priča Brkić.

Milenko Margetić je tužbu protiv države podnio 1995, na temelju tada važećeg člana 180 Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Taj član je već sljedeće godine brisan Zakonom o izmjenama ZOO-a, čime je cijeli sudski proces rješenjem iz 1996. obustavljen i stavljen u mirovanje. Sljedeći put država ih je izdala 2003, ovaj put u režiji koalicione vlade na čijem je čelu bio SDP, kada je u Saboru izglasan Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija.

– Donošenjem tog diskriminirajućeg zakona dobivamo rješenje od suda da isti nije nadležan za naše slučajeve te nas upućuju na županijski Ured za obnovu. Nijedan hrvatski zakon ne obuhvaća 650 miniranih kuća, čak ni Zakon o obnovi, jer je šteta nastala 1993. godine, a ne 29. septembra 1991, jedinog dana ratnih operacija na području Bjelovara, kada su hrvatske snage osvajale kasarne JNA – ističe Margetić.

Zbog različite sudske prakse i tumačenja zakona, jedina dva pozitivna sudska rješenja za oštećenike, a bilo je oko 50 tužbi za događaje u Bjelovaru, donose se u slučaju Guštin na Općinskom sudu Koprivnica i u slučaju Dodoš na Općinskom sudu u Varaždinu. Drugi suci općinskih sudova donose presude u korist države.

– Zanimljivo da kod eksplozije velike razorne moći, koja mi je skoro srušila kuću, kod mojih susjeda nije popucao niti jedan prozor. Kako je to moguće? Mislim da su znali za te akcije, da im je bilo dojavljeno, pa su ljudi otvorili prozore. Iako mi se kuća nalazi na frekventnoj prometnici, u više napada baš nijedan automobil nije bio u prolazu. Zašto? Zato što je promet bio obustavljen! Jako se dobro zna ko je to radio, koje su ekipe i iz koga sela bile na “zadatku”. Mala smo sredina, dečki se napiju, pohvale se društvu… Ne tražimo lov na vještice, tražimo samo efikasan pravni sistem i da se hrvatska država suoči sa činjenicom da je prema nama izvršen teroristički čin u službi etničkog čišćenja – jasan je Milenko Margetić.

Danas, 18 godina poslije strašnih događaja, on je teško bolestan, bori se sa Alzhajmerovom bolešću.

– Ponekad je istinu teže dokazati nego laž. Ne znam da li ću imati vremena istjerati pravdu. Izgleda da je moj život prekratak za nepravdu koja mi se desila u ovoj državi, koju smatram svojom. Da li će pravdu dočekati barem moja kći i unuk? – pita Milenko Margetić.

 

Dobro organizirani pripadnici HV-a i policije

U Bjelovaru je 2004. osnovana udruga “Pravda” čiji je predsjednik Zvonimir Iveković, Hrvat koji je podijelio zlu sudbinu svojih susjeda Srba.

– Poznato nam je da nijedna policija na svijetu ne uspijeva pohvatati sve teroriste i napadače, ali također nam je poznato da nema te policije koja od 650 teških kaznenih dijela na užem području ne uhiti niti jednog počinitelja. Takva neefikasnost sigurno nije zabilježena u kriminalističkim analima. Ovdje se radi o terorizmu pod okriljem državne politike, koja je još uvijek na snazi i trajat će sve dok ne dobijemo pravičnu odštetu – ističu u “Pravdi”.

Žrtve terorističkih napada naglašavaju da su osobe koje su postavljale eksplozivne naprave, bacale bombe i pucale iz vatrenog oružja bili pripadnici vojske i policije, te da su sve terorističke akcije bile dobro isplanirane i organizirane. Oko 50 članova Udruge “Pravda” poslalo je bogatu sudsku dokumentaciju o tome na mnoge adrese, od predsjednika Stjepana Mesića do Evropske unije. Obratili su se i predsjedničkim kandidatima Ivi Josipoviću i Vesni Pusić, saslušali su ih također predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac i Zoran Pusić iz GOLJP-a. Bili su i kod nekadašnje gradonačelnice Bjelovara, današnje potpredsjednice Vlade Đurđe Adlešič koja ih, kako kažu, nije mogla pogledala u oči. U potrazi za pravdom obišli su sve pravne instance ove države i stigli do samoga kraja. Preostao im je jedino Međunarodni sud za ljudska prava u Strasburu.