Veli Jože vojvođanski

Dva desetljeća nakon što je u Srbiji tzv. jogurt-revolucijom poništena jedna od najznačajnijih demokratskih tekovina tadašnje Jugoslavije, autonomija pojedinih njezinih pokrajina, novodobna Skupština u Beogradu donijela je ovih dana Zakon o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine, kao ključni legislativni korak u ponovnoj afirmaciji umnogome zasebnog statusa te pokrajine u sastavu Republike Srbije. Ona druga, Kosovo, u međuvremenu je krenula putem svoje potpune državne samostalnosti, no to ujedno spada u jednu posve drugu priču, s posve odvojenim karakteristikama.

Vojvodina, međutim, i s njom Srbija, prošla je svoju mnogostruku društvenu mijenu od autonomije nekoć do autonomije sutra, pa su i sami temelji toga statusa, osim kulturnih i onih sad već povijesnih, težištem pomaknuti k nekim drugim aspektima. Jer, kao što je nekad to imalo veze dominantno s razlozima etničke naravi – izuzetna koncentriranost pojedinih narodnosti, danas bismo rekli nacionalnih manjina, na prostoru Vojvodine i Kosova – u novije vrijeme je riječ dominantno o ekonomskim motivima i, na taj način, uravnoteženju inače razmjerno ekscentrične države, u privrednom smislu. Svaka je takva, dodali bi neki, i bili bi načelno u pravu…

Gdje su se sve tražili “četnici”

Čuveni su primjeri, recimo, sa sjevera Italije ili juga Njemačke, gdje slične tendencije prelaze u određene oblike separatizma, a naspram čega – ili, pak, uza što – po sasvim drugom te odvojenom principu stoje nebrojeni emancipatorski pokreti nadahnuti čisto etničkim motivima, dakle, nacionalnim pravima u širokom rasponu. Potonja je motivacija u Hrvatskoj, već s obzirom na okvir, dobro poznata i većinskom narodu, kao i najvećemu manjinskom. Ali, ovdje znamo i za onu prvu.

Paralelno s državnim izdvajanjem Hrvatske i raspadom SFRJ, naime, zabilježeni su na ovom prostoru i pokreti toga tipa, koji baš i nisu bili u najizrazitijoj političkoj modi, ali su itekako ostavili traga na opću političku kulturu. Dalmatinski slučaj s regionalističkim stremljenjem ugušen je pod režimom Franje Tuđmana, bezmalo u krvi; jedno se vrijeme, od buke Južne Hrvatske, za Dalmaciju uopće nije čulo. Od onog pokreta nije do novog desetljeća ostalo gotovo ništa, ne u smislu organizirane političke struje, tek ostatak snažnog regionalnog identiteta s najvećim simboličkim nabojem u, zapravo, jednom nogometnom klubu, Hajduku.

Nešto ozbiljniji primjer, mada s veoma sličnim razvojem trenda, pak, tiče se Istre. U ono vrijeme, spomenuti hrvatski predsjednik i njegova svita prokazivali su regionalističke struje bez iznimke kao iredentu, zlobno usmjerenu na konačno razbijanje same Hrvatske, pa je svaki istrijanski ili dalmatinski autonomist s te strane bio drastično etiketiran. Termin kojem je za imenovanje tih ljudi pribjegavao vladajući diskurs bio je nerijetko “četnici”, jer je svaka silnica mimo centripetalnih prokazivana kao antihrvatska te zločinačka. Ali, za razliku od Dalmacije, Istra je suzbijene lokalno-samoupravne težnje višeg reda sačuvala zapretane u činjenici brzog ekonomskog razvoja. Oni o sebi nisu galamili na tribinama, nego zavodljivo nabrajali u trgovačkim reklamama.

Tu je locirana i svrha regionalističkih ili autonomističkih pokreta u Istri ili Vojvodini; inače, naš sugovornik uz ovaj tekst, Ivan Pauletta, s pravom nam je zamjerio posezanje za nepreciznim pridjevom autonomaški… Nadalje, bez obzira na različite gabarite tih dviju regija, pripadajuće im proporcije u širem kontekstu su itekako usporedive. Tako i motivi, dakle, gdje se više ne može govoriti o pretežno nacionalnom cilju: tamošnja čeljad želi jače participirati u fiskalnoj politici i krajnjoj distribuciji proračunskih sredstava, tako da malo značajniji dio vrijednosti zarađene u tima najprosperitetnijim regijama, njima i ostane na raspolaganju, namjesto što hlapi k halapljivima centralnim vlastima u Zagrebu ili Beogradu.

Aktualna dioba budžeta

I treba priznati da su njihovi zahtjevi opravdani; jedna Istra danas po stanovniku najviše doprinosi državnom proračunu, no u konačnici raspolaže sa svega oko 16 posto fiskalnog kapaciteta, dok ostalo ide državi. Ukupno, ona više doprinosi deviznoj likvidnosti Republike Hrvatske nego što je to Socijalistička Republika Hrvatska činila u sklopu Jugoslavije, a još pamtimo koliko je taj argument bio pri srcu onima koji su se svojevremeno zalagali za veću njezinu samostalnost u SFRJ. Pa kako onda ne bi Istrijani doživljavali aktualnu diobu zajedničkog budžeta kao nepravedno prisvajanje njihovog?

I jedna digresija: nisu svi primjeri koji se oslanjanju na slična pravednjačka i progresivna načela nužno jednako opravdani, a mnogi čak otklizavaju prema neprobavljivom lokalpatriotskom kiču, ili završavaju s još kudikamo gorom poantom. Prisjetimo se samo slučaja Branimira Glavaša i njegova politikantskog manipuliranja s regionalnim osjećajem Slavonaca, kada je iskorišten trenutak slabljenja središnjeg državnog centra moći radi privatnih, unutarstranačkih i, potom, međustranačkih borbi. Glavaš je taj impuls godinama održavao na životu, da bi ga iskoristio za isključivo osobne potrebe, dok je Slavonija u svakom pogledu samo tonula još dublje… No, makar za jednokratnu upotrebu potvrdio je onu Tuđmanovu tezu: regionalisti su zločinci, bar neki.

Od starodrevnih polisa do ranokapitalističko-građanskih stremljenja k lokalnoj samobitnosti, tako bilježimo raznolike vidove lokalnog otpora centralnim vlastima. U novije vrijeme, afirmacija lokalnih sredina pritom je i globalno značajno pitanje, dakle, vezano uz osnovne mane globalizacije koja potire interes pojedinačnih sredina u samoj bazi. Proces decentralizacije se u tom svjetlu nadaje kao suština same demokracije, pa je u oba slučaja podjednako teško predvidjeti što će se dalje zbivati. Vojvodina je upravo krenula u tom smjeru, a tek će se vidjeti kako joj se autonomija ima razvijati; Istri preostaje da opet sama uloži malo više energije u političku aktivnost regionalizma, namjesto da i ona samo čeka bolje dane za sve u Europskoj uniji, blago nama.