Brojim samo vedre sate

Možda i zbog one da odviše nisko grade oni koji grade ispod zvijezda, nitko ne gleda što mu je pred nogama. Kažu da postoje četiri strane svijeta, ali i ona peta, najvažnija, ona koja imena nema.

– Kako si slomio nogu? – pitaju me neprijatelji.

– Vidite li onu stepenicu?

– Vidimo.

– E, ja je nisam vidio.

Svi su me gledali nekako začuđeno, kao lošeg đaka koji je zapalio školu, kao vatrogasca koji je podmetnuo požar.

I dok ležim na traumi, odjel dr. Šurjaka, dajem sebi riječ da više nikada neću kupovati sat s olovnim kazaljkama. Nekad sam pisao da postoji bezbroj načina da vrijeme prođe, a niti jedan da se zaustavi. Jedino u bolnici čini vam se da vrijeme stoji, da se i zemlja zaustavila, da se ne vrti ni oko sebe, ni oko sunca kao do tada.

Sjetio sam se napisa na latinskom u jednoj pariškoj bolnici (u kojoj sam također boravio zbog prijeloma, ali desne noge) koji je upozoravao afflictis lentae horae – bolesnicima su sati spori.

Bez sunca šutim

Dok je Bog hodao po zemlji i ja bio nekakav, čak nagrađivani novinar, putovao sam, pisao i skidao poruke sa sunčanih satova koje govore o vremenu i uopće o prolaznosti. Andrić je napisao jednu divnu rečenicu, da čovjek nikad ne zna u kojoj će vjeri umrijeti, dok natpis na satu gradske vijećnice u Leipzigu opominje nas da je “smrt sigurna, ali je čas smrti neizvjestan”. Na jednom uskom stubištu u Španjolskoj, uz napomenu “prođite da prođem”, ispod obližnje sunčane ure pisalo je hora ruit, što u prijevodu znači sat leti tj. vrijeme brzo odmiče.

Možda najoptimističniji napis pročitao sam u Nici, uvijek okupanoj suncem, čiji nas stari sat upozorava horas non numero nisi serenas ili brojim samo vedre sate. Jedan drugi, obližnji sunčani sat, na neki način mu kontrira. Pa govori sine sole sileo, što znači ja sam sunčani sat, kad je mutno i oblačno vrijeme ne vrijedim ništa, ili bez sunca šutim.

Ne zna se tko su autori ovih neobičnih “grafita” koji traju ne desetljećima nego stoljećima, i trajat će dok je svijeta i vijeka. Zamislite koliko dubine ima u samo tri riječi ultima forsan (hora) – možda tvoj posljednji sat. Slično govori i jedan drugi sat u Italiji, ultima (hora) latet – zadnji je (sat) sakriven. Da, vrijeme stoji iznad svega, pa nije ni čudo da je jedan mudar čovjek ovjekovječio sebe sa samo dvije riječi: ultimam time – zadnjega se sata boj!

Kad bi se čovjeku dalo da malo dublje uđe u stare knjige, možda bi se otkrili i nalogodavci i autori ovih “grafita”, a možda bismo tragajući samo uzalud poderali cipele. Ti nepoznati ljudi ostavili su za sobom riječi velike kao piramide, a graditi piramide znači zadiviti ljude za čitavu vječnost. Ili ispisati svoje ime preko jednog kontinenta kao Amerigo Vespucci.

Za svijet govore da podsjeća na veliku uru, koja nikad, ni prvog dana kad je proradila, nije radila kako treba. Sunčani satovi ne mogu se popraviti jer se ne kvare; oni ne žure, ne kasne i ne staju, njihovo osnovno pravilo je – pazi da riječju ne požuriš vrijeme. Noću kad nisam mogao spavati od nervoze ili nekog drugog opravdanog stjecaja bezuvjetnosti, prevrtao sam napis otisnut suncem na jednoj sunčanoj uri, koji nas opominje da “naš dan na zemlji prolazi kao sat” (ut hora sic dies nostra super terram), a stotinjak kilometara dalje jedan sat kao da nas želi opomenuti pa nas upozorava: koji je sat, pitaš, a dok pitaš sat odmiče (quota sit hora petis, dum petis hora fugit). Iznad svega kao da se nakrivila opomena koja kaže haec fortasse tua hora – ovo je možda tvoja posljednja ura.

Uđite slobodno, gazda je razapet

Ništa ni sa sjenom ni bez nje (cum umbra nihil et sine umbra nihil), što je napis na još jednoj uri iz starih vremena. Ono vulnerant omnes, ultima necat ukazuje nam da sve (ure) ranjavaju a samo zadnja ubija.

Na jednoj napuštenoj crkvici ispod sunčane ure pročitao sam “uđite slobodno, gazda je razapet”. O vremenu kao dželatu koji lomi mlada leđa pročitao sam u onom samostanu na rijeci Buni kod Mostara – kaplja kamen dube, ne snagom svojom već padanjem čestim (gutta cavat lapidem, non vi sed saepe cadendo).

Sve su to, sve te riječi, svjedoci iščezlih epoha, kad se drugačije živjelo, mislilo i gradilo, sive ili zarđale od vjetra i kiše.

Koliko god alkohol bio na počasnom mjestu zabranjenih stvari, ipak se i u vinskim hramovima mogu naći pametne riječi. Tako na zidu podruma u Nürnbergu riječi nas opominju da “kad nestane vina, nestane svega”. U istom gradu Rathauskeller i piće. Tu je i ona čuvena i često citirana sum ergo bibo, bibo ergo sum – postojim dakle pijem, pijem dakle postojim.

Ultima ratio regis (“kraljev posljednji dokaz”) natpis je na topovima izlivenim u vrijeme Luja XIV.

Tko ne zna, neka uči, a tko zna, neka mu je ugodno da se podsjeti. Uostalom, ne kaže se uzalud što muči to uči, a što škodi poučava.