Čovjek u crnom kaputu

O čovjeku u crnom kaputu i rashodovanim soldatskim cokulama govorilo se gotovo u svim zagrebačkim kavanama, premda nije boravio ni u jednoj od njih. On se pojavljivao više puta u toku dana, u različite sate i neočekivano, te zadavao velike glavobolje konobarima, poslovođama i šefovima sala, premda ih nikad nije zapitao o servisu, napojnici ili nekim drugim premisama našeg turizma i ugostiteljstva. Na čovjeka u crnom kaputu i za njim mogli ste vikati koliko ste htjeli, on vas ne bi čuo, mada nije gluh, ne bi vam ni odgovorio, premda nije nijem, taj je čovjek gluhonijem.

On je doputovao u sretni grad Zagreb prije dvadeset godina ili više, možda čak iz neke bosanske vukojebine, premda mu nisu spominjali sretnu zemlju Šlarafiju, i nitko usput nije znao da mu objasni, gdje je taj raj za podvige njegove vrste, on je, eto, došao.

 Tjeraj što dalje, bježi što brže

Tjeralice nije bilo. U jednom gradu od nekoliko desetaka tisuća stanovnika, u jednom gotovo velegradu u kojem su ogromni kubusi betona čekali da budu katapultirani u nebo, tko bi još primijetio nestanak rashodovanih soldatskih cokula, koje su bez ravnanja i komande krenule po vojnički: naprijed marš!

Ne zna se, niti će se ikad saznati, kako i koliko je dugo putovao, gdje je odmarao rashodovane cokule, koje su vjerojatno i same ponijele žuljeve, i onako oznojene možda ga usput pitale: kako još dugo, koliko?

Negdje nadomak Zagreba, kad je već svu nadu sagorio (a drugog goriva i nije imao), učinilo mu se da Zagreb i ne postoji, on je samo mrtvo slovo na geografskoj karti, samo malo bolje osjenčano mjesto, pa je kao Kolumbov mornar i svaki umoran putnik poželio da se vrati na mjesto s kojeg je pošao.

Jednom Nijemcu, možda bivšem ratniku, koji je nekad špartao ovim prostorima, “mercedes” se učinio sporo i nesavršeno sredstvo, a čovjek s podignutom rukom i posljednjom nadom u očima, ukazao se kao idealan za skraćivanje puta na podnošljivu dužinu.

Stranac je najprije s njim podijelio sendvič, zatim ga je pitao gdje putuje i što uopće u životu radi, poslije ga je to isto pitao na talijanskom i nekom drugom jeziku, a naš se čovjek samo osmjehivao: tjeraj što dalje, bježi što brže! Poslije je i stranac zašutio, i tako je jedan put, koji je izgledao da nema kraja, postao još duži i mučniji.

U Zagreb je stigao neuzbuđen. On je ranije naslućivao Zagreb, kao onu čudnu zemlju Šlarafiju gdje pečene race i pilići lete u usta čovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ražnju, a srebrne ure i lanci vise po drveću, i život u gradu učinio mu se u prve dane Šlarafijom. Osjećao je kako se njegove noge sve više lijepe za Zagreb, ali se i zagrebački asfalt lijepio za njegove noge. Shvatio je da Zagreb ima svoje zakonitosti, da se u njemu ne može živjeti od zraka i lijepih izloga. Svojom skromnom ušteđevinom kupio je nekoliko razglednica, kremenje za upaljače, Mikija, Paju, Švrću, lutke na koncu i krenuo na svoju maršrutu od Dubrave do Črnomerca i retur: naprijed marš! On je pedantno obilazio sve kavane, kafiće, pa i hotele, i još pedantnije bivao izbačen iz njih.

Jednom je u nekom kafiću, kad mu je trgovina dobro prošla, naručio čašu vina. On je uvijek volio vino, koje ga prije svega raduje. Volio je njegov opor okus, zamagljenost hladne čaše niz koju se cijede bistre suze. Ali vino je bilo “kršteno” pa je pitao konobara:

– Zašto vam je vino tako lažno?

– Istina se ne prodaje! – odgovorio mu je ovaj.

Trgovina na malo

Dogodilo se jednom da je mali crni čovjek zalutao među studente, koji su slavili neku davno očekivanu diplomu, pa su mu ti bezbrižni veseljaci začas posakrivali neke važnije eksponate njegova pokreta na panoptikumu. O, kako se mali crni čovjek bio razljutio! Htio je da opsuje muški i od srca, da u jednoj jedinoj i gadnoj pomisli sjedini nebo i zemlju ovog razjedinjenog svijeta, i već je skoro bio progovorio, ali je suza bila brža, pa što sad da radi? Dakako, studenti su se samo malo grubo našalili, i sve su stvari vratili vlasniku, odnekud su našli i jednu pljosku s rakijom, i postali gotovo prijatelji – eh, što ti je život!

U jednom drugom lokalu, koji nosi pomalo reakcionarno ime i okuplja odgovarajuće društvo, čovjek koji šuti susreo je najnesretnijeg od svih ljudi. Kako je ovaj uspio da postane to što jeste, potpuno je poznato. On je imao ženu koju je volio iskreno i od srca, i svakog dana kupovao joj je bombone, a i cvijeće, i obasipao je raznim drugim nježnostima, pa se ona na kraju zaljubila u drugog. Svoju zlu kob nije smio ispričati drugovima, a čovjek koji šuti došao je kao poručen. Saslušavši pažljivo priču do kraja i tako olakšavši unesrećenom mužu, platio je svoje piće, a zatim nastavio prema Črnomercu i retur, tako unedogled. “Život je”, napisao mu je na komadiću papira odlazeći, “kao gađanje u metu: imaš bezbroj mogućnosti da promašiš, a samo jednu da pogodiš.”

Dogodilo se ovom nesretniku, da su ga legitimirali, jednom su ga čak i privodili, i tražili da im pokaže odobrenje za rad, ali je sve teškoće prebrodio i uvijek hrabro nastavljao dalje.

Sjetio sam se i one grupe obijesnih mladića, koji žive od tuđeg novca i prestarjelih ideja, i koja je htjela otkupiti cijeli njegov panoptikum, ali im je čovjek koji šuti objasnio da on trguje samo na malo, i trgovina je izostala. “Kud bih ja s tolikim novcem!”, nasmiješio im se u brk oglašavajući im se posljednji put s nekim davnim osmjesima.

Posljednjih nekoliko mjeseci od čovjeka u crnom kaputu nema ni traga, ni glasa. Njegovu odsutnost zamijetili su mnogi, jer je on služio i kao razonoda, i kao podsjetnik, i kao sat, i kao tajnik, a sad ga, eto, nema. Gdje li je sada mali crni čovjek?

Vjerojatno se i o njemu netko pobrinuo.