Jeruzalemska gužva na Pantovčaku

Samo su me široka fotelja i solidna stražnjica (može i obrnuto: solidna/široka) pred neku večer održale u relativno stabilnom položaju, dok mi je duh bio ozbiljno uzdrman kad sam čuo… Naime, u “Duelu” (pretenciozan naslov za srednjoškolski kviz) na RTL televiziji (u nedjelju, 3. I 2010.), tj. u još jednom sučeljavanju (također netočan naziv, jer se duelanti nisu gledali u oči, oslanjajući se na ručke sobnih bicikala, koji su trebali figurirati kao katedre), dvojice preostalih kandidata za izbor novog predsjednika RH (g. Bandića i Josipovića), čula se jedna izjava utoliko originalna i duboka, da je moja plitkost teško može izmjeriti. Na pitanje hoće li novi predsjednik, tko to bude, u svojem uredu (kao što znamo, u maršalovoj vili na Pantovčaku) imati/postaviti – raspelo, upitani je kandidat (g. M. Bandić) hitro odgovorio potvrdno. Ali još je prisnažio, kako bi, čak, u toj vili/uredu odvojio/ustanovio “jednu prostoriju multikonfesionalne namjene – za sve obrede”.

Dakle, kandidat, za kojega Crkva u Hrvata daje svoju privolu, ne bi na tome golemome imanju dao podići kakvu kapelicu za kršćansko/katoličko bogosluženje (u kojoj bi stalno mogao ordinirati posebni predsjednikov osobni svećenik/ispovjednik, tako da obnašatelj vrhovne funkcije ne bi trebao, za potrebe servisiranja vlastite duše, svaki drugi dan ili barem nedjeljom, silaziti u grad!). Čudno, jer stoljećima je u duhu katoličko-narodne tradicije bio običaj da mnogi, skoro svi imućnici, zemljoposjednici, vlasnici vila i dvoraca, feudalci, plemići i tsl., na svojim posjedima posebno grade ili nasljeduju privatne bogomolje (jer, zašto bi se tiskali s običnim pukom, po seoskim crkvicama, odnosno, zašto ne bi izdržavajući kojeg svećenika na plaći, tako sebi lakše utrli put u Kraljevstvo Božje?).

Međutim, u duhu liberalno-modernih, ekumenskih nazora, naš se kandidat (mogući predsjednik) širokogrudno opredijelio za “mutikonfesionalnu prostoriju”. To bi moglo značiti, kako će njegovo osoblje biti birano prema načelu multikonfesionalnosti, ukoliko bi dotična prostorija bila namijenjena samo za stalne službenike, što, doduše, pretpostavlja strašnu gužvu u organizaciji interijera. Jer, ako bi u toj prostoriji poželio klanjati koji musliman, on to sigurno ne bi radio pod znakom križa, kao što se ni kršćanin ne bi baš volio pomoliti pod polumjesecom. Logistička gužva stostruko bi se umnožila, kad bi gosti ili kakve (inozemne) delegacije u posjetu vili/uredu, zamolile da im se određena prostorija za neko vrijeme stavi na raspolaganje. Tko bi organizirao sve te smjene i ne bi li u tu svrhu na Pantovčaku morali biti uposleni plaćeni specijalizirani djelatnici za “sve obrede”?

U Jeruzalemu, već se nekoliko tisuća godina radi na raspetljavanju ove logističke gužve i jedva je u posljednje vrijeme red nekako uspostavljen, a tamo su uposlene neke pametnije glave nego što ih mi imamo. Ne treba srljati s multikonfesionalnom tolerancijom “kao guske u maglu” (što je, izvorno, metafora Sv. Pribićevića, koju se tek potom pripisalo St. Radiću). Pustimo neka najprije odgovarajući bogovi, među poklanima, svaki prepoznaju svoje i odriješe ih krivnje. Citirani zbrčkani odgovor (doduše, iznuđen na brzinu), svejedno (mi) se odlično uklapa u profile aktualnih “dualista”, koje je nekidan s otrovnom duhovitosti skicirao “vražji” Kuljiš…, Denis Kuljiš – onaj koji u “savezu kolumnista” (izraz I. Ivaniševića) s pravom ima oznaku 007 – kontrastirajući ih u najboljoj tradiciji Berkovićeva portretiranja (“Pantovčak između muza i jakuza – Hrvatska pčela, konj ili uljuđeni profesor?”, “Jutarnji list”, 31. XII 2009, i 1. I 2010). Kad se kandidatu SDP-a prigovara “da je bezličan i dosadnjikav, to samo pokazuje koliko je publika glupa i nedovitljiva, pa u onom pomahnitalom ludonji bez sposobnosti autorefleksije nalazi karizmu i karakter, dok na ovom pametnom, poduzetnom tipu s bezbroj postignuća percipiraju tek njegovu uglađenu nebalkansku vanjštinu.” Pala je teška riječ: KARIZMA. Posljednjih tridesetak godina bilo kakve se šuše kod nas razmeću time što ovu ili onu, tek popularnu osobu tituliraju “karizmatičnom”, a da se nisu obavijestile (uh, pa to bi značilo čitanje), što taj pojam uopće znači, pa Kuljiš…, Denis Kuljiš točno odbija da se nešto takvo pripisuje jednom od aktualnih kandidata (kako je to još davno, na nekim sličnim primjerima polemički bio razbucao pokojni A. Šoljan, prvi koji je u široj javnosti na tu temu bio upozorio, ne na ekleziološku literaturu, nego na studiranje K. Webera). Nadnaravni dar koji podjeljuje Duh Sveti, ni sam Crkva ne može predvidjeti, a pogotovo se ne može silom steći (čak ni svakodnevnim džogiranjem na Sljeme). Utoliko su preporuke iz crkvenih krugova da se glasuje za ovoga ili onoga kandidata (recimo deklarirana vjernika/katolika), najobičnije fiškalsko politikantstvo, jer nitko ne može proreći tko će dobiti – onaj kojemu je rečeno ili onaj kojemu je suđeno!