Kazalište u 2009.

Da nije bilo nekoliko redatelja s tim specifičnim teatarskim sjajem u očima, godina 2009. na kazališnim daskama u Zagrebu bila bi prosječna kao i svaka druga. Tu ne treba biti posebno nepravedan jer davno je još kazališni mag Peter Brook ustvrdio da je čak i u najboljoj situaciji odnos između dobrih i osrednjih predstava jedan prema dvadeset. Za pokretanje magije u teatru potrebno je mnogo više napora nego, na primjer, na filmu, kaže Brook, ali naš problem je u tome što se još uvijek ne zna na kojem će se kraju grada, kada i zašto ta magija zaista probuditi.

Istina je da je u taj kontinuitet osrednjosti prošle godine ubačeno i malo modernizma, ali to nije dovoljno pridonijelo ni estetici ni uzbuđenju: HNK-ov “Građanin plemić”, u kostimima vrištećih boja i uz sudjelovanje opere i baleta, pravljen je na pomalo histeričan način, “Kerempuh” je za temu uzeo Brechta (“Švejk u Drugom svjetskom ratu”), ZeKaeM-ova predstava “Sedam dana u Zagrebu” igrana je u putničkom vagonu, “Hamletpersona” je htjela spojiti Shakespearea i Bergmana, a pučka poema “Balade Petrice Kerempuha” u “Gavelli” zamišljena je kao multimedijalni performans… Sve te inovacije pravljene su u duhu modernog doba, ali su praktički funkcionirale kao kozmetičke šljokice na jednom ipak ostarjelom modelu kazališne kutije, pa je prave svježine bilo tek tu i tamo.

Trolist koji iskače

Taj repertoar u granicama zakona, po sistemu red melodrame, red klasike, red građanskog salona s komičnim zapletom, nije dobro ocijenjen ni kod publike, jer ankete pokazuju da više od pedeset posto ispitanika takav repertoar vidi tek na skali od lošeg do zadovoljavajućeg. Ono što je simptomatično jest što nezavisne kazališne družine i samostalni projekti, koji u svakoj kazališnoj sredini predstavljaju svježu krv i provokativni adrenalin, u Zagrebu i Hrvatskoj jedva drže glavu nad vodom, pa je njihovo prisustvo u prošloj godini bilo gotovo nezamjetljivo.

U takvoj atmosferi, u kojoj smo naviknuti da u institucionalnom teatru ne očekujemo ništa posebno, dva autora napravila su izuzetne predstave, barem po mišljenju većine kazališnih kritičara. Prvi je Paolo Magelli s predstavom “Barbello – o psima i djeci” u “Gavelli”, a drugi je Borut Šeparović sa ZeKaeM-ovom “Generacijom 91-95”. O njima smo već pisali, a ovom prilikom treba reći da te dvije predstave, suočavajući se bez ostatka s hrvatskom stvarnošću i nedavnom ratnom prošlošću, daleko nadilaze uobičajeni tonus zagrebačkog kazališnog repertoara. Paolo Magelli dobio je i nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u godini 2009., pa se za njega može reći da je, nakon nekoliko neuspješnih radova, vratio reputaciju redatelja provokativne provenijencije. Slična je situacija i s Borutom Šeparovićem koji se, nakon godina izbivanja u Nizozemskoj, sa svojom skupinom Montažstroj u posljednjih godinu dana vratio na najbolji mogući način, predstavama koje demitologiziraju teatar (“Kazalište Vaše i naše mladosti”), masovne medije (“I Fuck On The First Date”), zalažu se za socijalno ugrožene (“Timbuktu”) ili razotkrivaju nasilje ispod neupitnih nacionalnih svetinja (“Generacija 91-95”). Na kraju, Borut Šeparović predstavlja poveznicu i s trećim zagrebačkim autorom, Oliverom Frljićem, čija je riječka predstava “Turbo folk” (u kojoj je Šeparović bio dramaturg i scenograf) postala zaštitni znak novog, prevratničkog duha u domaćem teatru. Taj prevratnički duh dosta duguje zagrebačkom Teatru &TD u kojem je izbrušena generacija Olivera Frljića i koji u posljednje vrijeme njeguje namjerno drugačiji teatar, ciničan prema društvenoj stvarnosti i podrugljiv prema uobičajenoj kazališnoj praksi.

MEĐUNASLOV: Što se to kuha u Savskoj 25

Tradicionalniji poznavaoci teatra okreću glavu od kazališta u Savskoj 25, no Teatar &TD se ne obazire na mišljenje srednje struje i u njemu se predstave – kakva god bila njihova kvaliteta – proizvode kao na tekućoj traci. Eksperimentira se s dramskim predlošcima, načinom inscenacije i ulogom glumca na sceni, pri čemu veliku ulogu igra i suvremeni ples, a eksperimentira se i s gledaocima – u želji da se naruga komforu građanske publike – koji su često svojevrsni pokusni kunići za performanse u kojima ne postoji granica između pozornice i prvog reda partera. Takva predstava u 2009. bila je “Knjiga mrtvih” Zlatka Burića Kiće koja je, koristeći karakterističan instrumentarij avangardnog kazališta, bila posvećena mrtvim prvoborcima studentskog teatra iz 80-ih. Tu je još i “Vodoinstalater” Natalije Manojlović i Gorana Tudora, “Ekstravagancija” Renate Gatice, ali i mnoge druge predstave koje novim jezikom, škrte na riječima, između pokreta i muzike, govore o traumama današnjice.

Sve u svemu, u sezoni 2009. u zagrebačkom teatru pojavili su se redatelji – to je najvažnija vijest koja ohrabruje – kakvih već dugo nije bilo i koji, pokraj redovnog repertoara baziranog na klasici i realizmu, kreiraju autorske predloške za igru u vlastito ime o problemima koji se tiču svih nas i o kojima do sada nismo dovoljno govorili.