Novi socijalistički patriotizam

Da je patriotizam duboko kompromitiran pojam, da ne kažemo vrijednost, to je jasno i općenito razglašeno, što ne znači da posvuda nema i dalje dovoljno kandidata za identitetski komponirane rodoljube i domoljube. No, nešto drugo je tu bitnije. A to je da je nekada socijalistički patriotizam sada postao kapitalistički. Beziznimno i posvuda u našoj “regiji”, pa u tom smislu i ponovno jedinstveno!

Zato kad liberalni kritičari naše tzv. tranzicijske stvarnosti citiraju engleskog književnika iz 18. stoljeća Samuela Johnsona koji je izjavio da je patriotizam zadnje utočište hulja, s neimenovanim izvorom švercaju u naše krajeve i još nepoznatiji kontekst. Onaj engleske borbe za građansku državu, a protiv, do danas žilavih, feudalnih ostataka na Otoku. Da hrvatska država danas liči na Britaniju 18. stoljeća neće tvrditi ni najzagriženiji pristalice svega anglosaksonskog, kojih broj sigurno raste.

Mala i velika izdaja tzv. nacionalnih elita

Pogledajmo mi zato radije nama bližu tradiciju gledanja na patriotizam. Onu socijalističku. A ta je tradicija bila pobjednička silom, ali i mišlju, duže od pola stoljeća. U njoj je jugoslavenski specifičan dijalektički i historijski materijalizam, uz svu svoju vremenu odgovarajuću doktrinarnu zadrtost, razvio dovoljno cizelirana gledišta na naciju i patriotizam da ih vrijedi i danas poznavati. Tada je pisalo u svakom udžbeniku ono što se danas skriva kao zmija noge: da je nacija klasno izdiferencirana cjelina, u kojoj različite klase s obzirom na svoje interese uobličavaju nacionalnu svijest i osjećanja. Pošto je prestala biti naprednom klasom, buržoazija žonglira riječju “patriot”, lažnom glorifikacijom “rodne grude”. Njezin nacionalizam je nacionalni egoizam, koji neminovno vodi u šovinizam. No, važnije od toga je znati da je druga strana “negativnog patriotizma” buržoaski kozmopolitizam. Kozmopolitizam, kao priznavanje čitavoga svijeta za svoju domovinu, također može biti, u onome što danas zovemo globalnim neoliberalnim kapitalizmom, a nekada se zvalo epohom imperijalizma, samo varijanta buržoaskog nacionalizma imperijalističkih nacija. Dakle, izraz kozmopolitske prirode samog kapitala i svjetske solidarnosti buržoazije u borbi protiv svjetskog proletarijata. Zato je, piše Engels, kapitalističko potpirivanje “patriotskih” osvajanja i nacionalne mržnje, te fetišiziranje nacionalnih vrijednosti u praksi uvijek povezano sa sklonošću da se izdaju elementarni interesi svoje zemlje. Da se “nadiđu” nacionalni okviri i da se stupi u kontakt s osvajačima te da se tako osiguraju, makar i okrnjeni, vlastiti ekonomski interesi.

U prijevodu na recentne događaje, možemo govoriti o maloj i velikoj izdaji tzv. nacionalnih elita. Mala bi bila pokušaj dogovorne regionalne ekonomije, čak i u uvjetima međusobnih ratova, a nakon njih pogotovo. A velika izdaja bila bi prodaja “svog” stanovništva i teritorija globalnim igračima kapitalske moći, u kojoj je npr. trenutačni politički, ali još ne i financijski, gubitnik Sanader istovremeno hrvatski i austrijsko-njemački igrač na nekada našem terenu.

Tako viđenom buržoaskom patriotizmu, socijalizam je suprotstavljao svoj, novi socijalistički. U varijanti jugoslavenskog socijalističkog patriotizma napredna nacionalna svijest smatrana je dijalektički povezanom sa socijalističkim internacionalizmom. I to na dva načina. Prvo tako što se nacionalna kultura u sebi i izlazeći iz sebe dijalektički pretvarala u internacionalnu. I drugo, što su u nju svjesno unošene univerzalne, uglavnom prosvjetiteljske istine.

Radnička domovina

Dakle, Marxova tvrdnja iz “Komunističkog manifesta” da radnici nemaju domovine, pročitana je od socijalističkih poredaka na način da ju onda putem osvajanja političke vlasti trebaju zadobiti i uzdići se do vodeće klase nacije. Rečeno učinjeno. Pa ako je, po Lenjinu, domovina postala najmoćniji faktor u klasnoj borbi proletarijata, ostala je i njegova opomena “renegatu Kautskome” kako se onaj tko se smatra istinskim internacionalistom ne može postavljati samo na gledište svoje domovine.

Vratimo li se u suvremenost, neće nas prvenstveno zanimati raščlanjivanje “socijalističkog patriotizma” u terminima današnjih teorija o nacionalizmu, ni inače zanimljivo pitanje u kojoj mjeri su komunisti, u različitim zemljama i vremenima, mogli ujedno biti uvjereni ili manipulativni nacionalisti ili proizvođači etnički nepodobnih “neprijatelja naroda”. Dosta nam je što smo upoznali Tuđmana i Miloševića.

Ono što nas zanima jest mogućnost nekog drugog, novog zasnivanja socijalističkog patriotizma danas. A nalazimo se u situaciji kad ne samo da nemamo socijalističke domovine, već imamo čitav niz onih kapitalističkih, a provincijalno ovisnih. Tako da nemamo ni nacionalne privrede, već samo lokalne ogranke korporativnog svijeta iz uglavnom većih susjednih zemalja. Pa možemo li onda imati svjesnu hrvatsku radničku klasu, koja jedina može spasiti svoju domovinu, kao što pokušava spasiti upropaštene pogone i poduzeća koje su špekulativni vlasnici napustili? Odgovor na to pitanje ne može dati teorija, već samo praktično djelatni pokret.