Odlazak najdostojanstvenijeg čovjeka hrvatske kinematografije

Otišao je Ante Babaja, bez riječi, bez slova, preduhitrio one što bi njegov ispraćaj pretvorili u besmislenu ceremoniju. Na najljepši način, tek uz prisutnost najbližih, izbjegavši velike geste meštara za specijalne prigode. Najveći usamljenik hrvatske kinematografije, najveći egzistencijalist jugoslavenske, autor kojeg je ovdašnja nacionalna sredina ustrajno svodila na jedan jedini film (famoznu “Brezu”) i koji je, mada osjetljiv na hrvatstvo, prezirao nacionalističke protuhe te doživio da mu najveći hvalospjev napiše jedan unitarist (Ranko Munitić), a da mu opsežnu retrospektivu u Beogradu prirede desetak godina prije no u Zagrebu.

Kad smo tog “retrospektivnog” prosinca 1999., u njegovu stanu na Zrinjevcu, Vladimir Sever i ja vodili kapitalan dvodnevni razgovor s teško pokretnim, ali izvanredno lucidnim i vitalnim slikopisnim posvećenikom, razgovor poslije čijeg objavljivanja u “Hrvatskom filmskom ljetopisu” mnogo toga nije moglo ostati isto u recepciji velikana i njegova djela, svjedočili smo čitavom jednom životu koncentriranom na moralnu i umjetničku kvintesenciju – istinu. Takva stamenost svjetonazora, takva usredotočenost mišljenja, takva ćudoredna snaga djelovali su zadivljujuće, koliko god se mi s našim domaćinom nismo u svemu slagali, osobito ne u stavu da ono zabavno ne može biti umjetnički (visoko) vrijedno.

Intelektualna i umjetnička beskompromisnost

I danas pamtim Babajinu beskompromisnost, kad je vlastitu naciju i njezinu kulturu sveo na pravu mjeru (“ne znam da li smo manji ili nekulturniji, ne znam što je prvo, jaje ili kokoš”; “kao dobri Hrvati bili smo veći lakeji no što se od nas tražilo”; “nitko nikoga nije silio da radi onako kako je radio, u partiju se nije moralo ući”), istovremeno demistificirajući neke legende vezane uz vlastitu osobu, poput one da je bio asistent znamenitom Jacquesu Beckeru (“ja sam volontirao; dozvolili su mi da dolazim /na snimanje/ i nekad bi rekli da stanem na ugao i morao bih reći ljudima da ne prolaze tuda”), ili da mu je zbog političkih razloga bio onemogućen redovan rad na cjelovečernjim filmovima.

Pričali smo i o Americi i složili se u kritici njezina kulturnog imperijalizma i utilitarističkog pristupa umjetnosti, ali staložen i iskusan, Babaja je upozorio na to kako su Amerikanci u čak dva svjetska rata spašavali Evropu od pomora te da oni još jedini imaju osjećaj za pravdu, makar i infantilan. Kako znakovite riječi za aktualno doba, kad se kritika američkih ratnih pohoda implicitno pretvara u obranu talibana i njihovih grozota!

Specifično je za Babaju da je većinu svojih filmova, a sve dugometražne osim posljednjeg, “Kamenitih vrata”, radio prema prestižnim književnim predlošcima i/ili u suradnji s (budućim) književnim klasicima (Kolar, Novak, Andersen, Desnica, Marinković, Parun). Pa ipak, nijedan njegov film (osim, paradoksalno, tog posljednjeg), za razliku od mnogih radova njegovih suvremenika, nije zazvučao papirnato, knjiški. Kako je i sam isticao, film je uvijek mislio filmski, u čemu je na nj u mladim danima velik utjecaj imao još jedan slikopisni bard (i književnik!), Branko Belan, kojeg je u spomenutom intervjuu istaknuo kao svog učitelja. Kao rasnom vizualcu, Babaji je najvažniji filmski suradnik uvijek bio direktor fotografije, a radio je s najvećima – Tanhoferom, Pinterom, Trbuljakom.

Posvećen izoliranom i osobitom pojedincu

Stilizirane, naturalističke ili poetične, njegove su filmske slike uvijek ekspresivne, a ono što njima govori dotiče se najdublje egzistencije. U rasponu od igralačkih satira kasnih 50-ih i ranih 60-ih na kojima je gotovo redovno scenaristički surađivao s Božidarom Violićem (kratkometražni igrani biseri “Lakat /kao takav/”, “Pravda”, “Jury”, “Ljubav”, osebujan i vječno podcjenjivan dugometražni debi “Carevo novo ruho”), preko onog što je sam nazvao prosvjetljujućom naturalističkom kupkom u antologijskim dokumentarcima (“Tijelo”, “Čuješ li me?”, “Plaža”) i cjelovečernjim igranim komadima (“Breza”, “Mirisi, zlato i tamjan”) iz druge polovice 60-ih i početka 70-ih, do onostranih zraka (erotske) lirske poetičnosti u svom najljepšem filmu, nezaboravnom “Izgubljenom zavičaju” ranih 80-ih. Najčešće posvećen izdvojenom, izoliranom i osobitom pojedincu neshvaćenom i tlačenom od (mediokritetske) društvene dominante, bila to suptilna seoska djevojka u “Brezi” ili razočarani nekadašnji partizan u “Izgubljenom zavičaju”, a na svoj, posebno dirljiv način, mali turistički magarac u “Plaži”, Babaja je upućivao na sebe i svoje mjesto u svijetu. Ostao je sam i svoj, i to je odnosom prema vlastitoj smrti i sahrani još jednom pokazao.

Kakav god život netko vodio, “svakom dođe smrtna vura”, ali barem u tom životu i toj smrti čovjek može izabrati dostojanstvo. Veliki umjetnik Ante Babaja bio je i ostao najdostojanstveniji čovjek hrvatske kinematografije.