Vijesti

Apel kolega: U inat dahijama, pomozite e-novinama

Portal www.e-novine.com nalazi se pred zatvaranjem. Razlog: nedostatak novca za održavanje vitalnih funkcija sajta. Već mesecima se, čitaoci to znaju, borimo za opstanak: samo zahvaljujući njihovim donacijama, uspeli smo da nekako preživimo, ali danas, sa obavezama prema hosting provajderima, agencijama (Beta, FoNet, EPA), prema maloj ekipi zaposlenih koja već četiri meseca nisu primili nikakvu platu, prema mnogobrojnim saradnicima koji mesecima rade besplatno, uzgred suočeni sa troškovima stanarine, telefona, ubitačnih poreza, u situaciji smo koja ne sluti na dobro.

Ukratko: imamo 20 dana da pokušamo da učinimo sve što je u našoj moći da održimo ovaj jedini pravi regionalni portal. Politički pritisak Tadićevog režima preko marketinških agencija koje drže Tadićeve dahije (Dragan Đilas, Nebojša Krstić, Srđan Šaper) jeste test za svakog od vernih čitalaca e-novina kojima se ovim putem obraćamo.

Ako ste u mogućnosti da nam pomognete da e-novine opstanu i ostanu ono što jesu: potpuno nezavisno, kritičko, antifašističko i antinacionalističko glasilo, beskompromisno u želji da se krvava prošlost nikako ne zaboravi te da i dalje pišemo o svim zločinima učinjenim u naše ime – uz prisustvo najeminentnijih novinarskih imena u regionu, pomognite nam što pre! Možete koristiti plaćanje preko interneta (Plimus), možete preko e-maila support@e-novine.com dobiti sve informacije kako novac da uplatite iz inostranstva, možete, konačno, doći u našu redakciju (Hadži Prodanova 15) i na licu mesta suočiti se sa silesijom svih naših problema, uz besplatnu kafu.

Ako ne možete da nam novčano pomognete, možda znate one koji su voljni da nam pomognu na razne načine: ljude koji bi svoje kompanije oglašavali kod nas, možda znate nešto što nam na pamet ne pada – izvolite, javite nam se i javite drugima šta se dešava e-novinama.

Redakcija e-novina ovih će dvadesetak dana raditi bez prestanka; učinićemo sve da pokušamo da ovu finansijsku katastrofu prevaziđemo. To dugujemo ne samo sebi već i najboljim čitaocima  na svetu – čitaocima e-novina. Za sve informacije, ako želite, možete nas pozvati telefonom +381 11 386 28 38.

Pravni stručnjaci komentiraju Mesićevo smanjenje kazne Siniši Rimcu

Žao mi je što će ta nepravedna i nepotrebna odluka baciti sjenu na ulogu predsjednika Mesića, koji se zalagao za procesuiranje počinilaca svih ratnih zločina u doba kad se malo tko od političara to usudio – kaže Zoran Pusić. Nikola Visković smatra da je popustiti moguće, ali ne u ovoj fazi kad znatan dio ratnih zločina još nije presuđen

Siniši Rimcu, osuđenom 2005. godine na osam godina zatvora zbog ubojstva u Pakračkoj poljani, predsjednik Stjepan Mesić smanjio je kaznu zatvora za godinu dana. Komisija za pomilovanje u sastavu: predsjednica Neva Šibl, bivša sutkinja Vrhovnog suda, Vladimir Faber, državni tajnik u MUP-u i bivši ravnatelj policije, liječnik Davorin Đanić, likovni kritičar i novinar iz Zadra Šefik Nadarević i književnik Branislav Glumac, nije razmatrala vrstu zločina nego život osuđenika. U prilog Rimcu je uzeto to što je bio sudionik Domovinskog rata, što je ranjavan i penzioniran kao vojni invalid. Prema mišljenju kaznionice, on uredno izdržava kaznu, kaje se zbog počinjenog kaznenog djela, nije stegovno tretiran, kriminalni povrat nije izvjestan, a izdržao je više od pola kazne. No, Komisija je u ovom predmetu, koji je za njih “sto posto formalnopravno čist”, smatrala najbitnijim – a to je i Rimac naveo u svojoj molbi za pomilovanje – to što se on u međuvremenu oženio i postao otac dvoje maloljetne djece te se posve posvetio porodici.

Na smanjenje kazne Rimcu reagirali su mnogi. Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava podsjeća da predsjednik Republike svoje pomilovanje načelno ne smije donositi niti smije pravdati svojom ocjenom pravednosti i pravne utemeljenosti presude, nego može, na prijedlog Komisije, smanjiti zatvorsku kaznu do godine dana osuđenicima čije se zdravstveno stanje izuzetno pogoršalo ili se to odnosi na stanje njihove najbliže porodice.

Izvukao se u slučaju Zec

– Nije mi poznato zdravstveno stanje Rimca, ali s druge strane opće je poznato da je on predvodio četvoricu iz Merčepovog rezervnog sastava kod brutalnog ubojstva porodice Zec. Počinioci su uhapšeni i ubojstva su priznali pred istražnim sucem, ali bez prisustva branitelja, zbog čega je proces obustavljen, a ubojice oslobođeni. Državno odvjetništvo, na čijem čelu je u to doba bio Vladimir Šeks, nije se na tu odluku ni žalilo. Danas Rimčeva odvjetnica izražava svoje oduševljenje odlukom o smanjenju kazne i prijeti tužbom svakom koji Rimca poveže s ubojstvom porodice Zec, jer da “on za to djelo nije pravomoćno osuđen” – komentira Pusić, smatrajući ovu Mesićevu odluku nesretnom, koja doprinosi već ionako počinjenoj nepravdi.

– Žao mi je što će ta odluka, nepravedna i nepotrebna po svim javnosti poznatim činjenicama, baciti sjenu na ulogu predsjednika Mesića, koji se zalagao za procesuiranje počinilaca svih ratnih zločina u doba kad se malo tko od političara to usudio – kaže Pusić.

Nesretnim rješenjem to smatra i profesor Nikola Visković, koji Mesićevu odluku ocjenjuje kao loš signal u krivom trenutku i izraz općeg oportunizma.

– Odluka o pomilovanju jedna je od inspiracija predsjednika Mesića, koji nas je i dosad često znao svojim činom i riječima negativno ili pozitivno iznenaditi. Trebao je voditi računa o simbolici zločina, onome što u kriminologiji zovemo općom prevencijom, da se drugima pruži znak da se tako ne smije činiti. Popustiti je moguće, ali ne u ovoj fazi kad znatan dio ratnih zločina još nije presuđen – kaže Visković. Također smatra kako je još mnogo slučajeva u kojima su zločinci praktički pomilovani time što uopće nisu procesuirani.

Egzemplarno kažnjavanje krivaca

– Svjesni smo da ogromna količina zločinaca nikad neće biti kažnjeni, a takvih je mnogo i s jedne i s druge strane. Neće se moći ići u beskraj, pa se trebamo dogovoriti s međunarodnom zajednicom da se egzemplarno kazne krivci u dvadesetak slučajeva ratnih zločina, na primjer u Srebrenici, Gospiću, Pakračkoj poljani i Vukovaru, kako bismo time označili krimen. Mislim da će Hag prepustiti Hrvatskoj da procesuira još tri do četiri slučaja ratnih zločina, poput onih počinjenih u Sisku i na Zagrebačkom velesajmu – zaključuje Visković.

Da do pomilovanja nije trebalo doći slažu se i mnogi hrvatski političari. U prvom razgovoru za HTV novoizabrani predsjednik Ivo Josipović najavio je da će, za razliku od prethodnika, institut pomilovanja osuđenika koristiti po veoma strogim uvjetima i da u pravilu neće davati pomilovanje za slučajeve teških kaznenih djela poput ubojstava, silovanja, ratnih zločina ili kaznenih djela organiziranog kriminala.

Mesićev čin oštro je napao i srpski predsjednik Boris Tadić smatrajući da se radi o “anticivilizacijskom potezu koji se ne može opravdati”, jer riječ je o “zlikovcu koji je ubijao srpsku djecu samo zato što su druge nacionalnosti”.

Mirna Jasić

Mesić odbio molbe 128 osuđenika

Mesić je za jednu godinu smanjio kaznu i Branku Ljubišiću, osuđenom na 14 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog 1992. nad hrvatskim vojnicima i policajcima, kad je bio zapovjednik osiguranja sabirnog centra ratnih zarobljenika u Bileći. Za godinu i pol dana smanjio je kaznu Zlatku Miliću, osuđenom na 14,3 godine zbog ubojstva džudo reprezentativca Nika Rustana, dok je za pola godine smanjio dvoipolgodišnju kaznu Danijeli Mutnjaković, koja je 2006. usmrtila dvoje tek rođene djece.

Među 128 odbijenih molbi za pomilovanje nalazi se i ona Hrvoja Petrača, koji izdržava zatvorsku kaznu od 7,5 godina. Odbijene su i molbe braće Velibora i Rajka Momčilovića, koji su osuđeni zbog preprodaje droge, te Vlade Zeca, nekadašnjeg vlasnika “Kamen Ingrada” koji služi kaznu zbog novčanih malverzacija. Predsjedničku milost nisu dobili ni Vinko Budiša, bivši šef splitskih specijalaca osuđen za ubojstvo u Splitu, ni Dubravko Jezerčić, bivši načelnik osječke policije osuđen zbog iznude.

Pravda za generala Vladimira Trifunovića

Trifunović je osuđen u Srbiji i u odsutnosti u Hrvatskoj, dok se u Sloveniji protiv njega vodi istraga. “I da se ponovo rodim, ponovo bih bio vojnik i isto bih uradio. Moja prva misao bi ponovo bila da spašavam ljude kojima komandiram. Nisam htio pustiti vojnike da budu glineni golubovi i da ostave kosti u Zagorju”, kazao je u jednom intervjuu o događajima u Varaždinu 1991. godine

Gotovo dvadeset godina general bivše JNA Vladimir Trifunović čeka pravdu. Kao što smo kratko izvijestili u prošlom broju, Vrhovni sud Srbije nedavno je ukinuo presudu, kojom je bio osuđen zbog toga što je 1991. iz varaždinske kasarne izvukao oko 300 vojnika, i predmet vratio prvostupanjskom sudu na novo odlučivanje.

Trifunović je kao komandant Varaždinskog korpusa bivše vojske, nakon opsade i sukoba s hrvatskim snagama, 22. rujna 1991. godine, u sporazumu s hrvatskom stranom, iz varaždinske kasarne izvukao oko 300 vojnika. Nakon toga je u Srbiji – iz trećeg puta, nakon dvije oslobađajuće presude – osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći SR Jugoslavije na 11 godina zatvora. Potom je Vrhovni sud preinačio odluku o kazni, smanjivši je na sedam godina zatvora. U Hrvatskoj je pak Trifunović u odsutnosti osuđen zbog ratnog zločina na 15 godina zatvora, a u Sloveniji se svih ovih godina vodi istraga u vezi zauzimanja slovenske granice u ljeto 1991., pri čemu je istragom obuhvaćen i general Trifunović.

Dvaput oslobođen, treći put osuđen

Pod udar srbijanskog – tada vojnog – sudstva došao je odmah 1991. godine. Najprije je oslobođen na dva suđenja, u lipnju 1992. i 1993. godine. Tada su sudska vijeća ustanovila da je postupao u krajnjoj nuždi, koja je isključivala navodno podrivanje vojne i obrambene moći, krivičnog djela propisanog tadašnjim Krivičnim zakonom SRJ. Tek treći put, u lipnju 1994., što 1995. potvrđuje i tadašnji Vrhovni vojni sud, Trifunović je nakon pristrano vođenog postupka osuđen na 11 godina zatvora.

U presudi je navedeno da je bio kriv zato što je propustio preuzeti određene aktivnosti: izmjestiti neke jedinice izvan grada Varaždina, braniti kasarne i premjestiti municiju, unatoč tome što je postojala naredba pretpostavljene komande da se svi objekti uporno brane. Bio je kriv i zato što nije dovoljno koristio vatrenu nadmoć svojih jedinica. U Hrvatskoj se pak u postupku tvrdi upravno suprotno – da je u pretjeranoj mjeri koristio vatrenu nadmoć. Vojni sud je za zlo Trifunoviću uzeo i to što je pregovarao s hrvatskom stranom, nakon čega je predao vojne objekte kojima je zapovijedao i naoružanje, a u svemu nije vidio krajnju nuždu kao što su to vijeća istog suda vidjela u dva navrata. Trifunovićevi odvjetnici stalno su isticali da je general postupao u krajnjoj nuždi, što je razlog za nepostojanje kaznenog djela, jer je bio u situaciji u kojoj je postojala realna opasnost da puno nadmoćnije hrvatske snage silom zauzmu kasarne i da njegovi vojnici budu zarobljeni ili poginu.

Nakon silnih peripetija, nakon odbijanja izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude 1996. godine, čak i nakon pada režima Slobodana Miloševića ništa se nije promijenilo, usprkos tome što su pomoć i pravdu obećavali mnogi. Tek 2009. republičko tužilaštvo Vrhovnom sudu Srbije podnosi, nakon što su to zatražili Trifunovićevi odvjetnici, zahtjev za zaštitu zakonitosti temeljem povreda materijalnog prava zbog pogrešne primjene pravnog instituta krajnje nužde. Potom je Vrhovni sud – koji je zbog reforme pravosuđa 31. prosinca 2009. prestao postojati – među svojim posljednjim odlukama krajem 2009. donio i onu kojom se ukida osuđujuća presuda protiv Trifunovića i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Razlog: pojavila se “znatna sumnja u pogledu istinitosti odlučnih činjenica” u spornim presudama.

Sudac: A ipak vas ne poklaše!

Sud koji ga je 1994. osudio – predmet je bio dodijeljen sucu koji je bio tužilac u ranija dva suđenja završena oslobađajućim presudama! – ocijenio je da se ne može govoriti o krajnjoj nuždi ako je učinilac bio dužan izložiti se opasnosti. Inače, krajnja nužda postoji “kad je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od sebe ili drugoga istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo”.

Što je učinjeno zlo gledano sa strane tadašnjeg Vojnog suda u Beogradu? To što su varaždinska kasarna i naoružanje pali u hrvatske ruke, što bi se ionako dogodilo samo koji dan kasnije, ali uz velike žrtve i sa srpske i s hrvatske strane. Žrtve taj sud, međutim, nisu zanimale. Na suđenju, dok je Trifunović govorio da su bili opkoljeni, da nisu imali ni struje ni hrane, da su telefonske veze bile prekinute, da su mladi vojnici bili prestrašeni i iznureni, da bi u slučaju daljnje borbe bili zarobljeni i pobijeni, sudac je Trifunoviću dobacio: “A ipak vas ne poklaše!”

Svih ovih godina Trifunović je bio “izdajnik”. Poručivali su mu to i silni oficiri koji su potom potpali pod haške istrage i optužnice, pozivali ga da se ubije zarad oficirske časti, a Momčilo Perišić – eno ga pred Haškim tribunalom – jednom je zgodom izjavio da je u svojoj torbi dugo nosio bombu za slučaj da negdje sretne “izdajnika Trifunovića”, ne bi li mu lično presudio.

Na kraju, nije se proslavio ni Vrhovni sud Srbije svojom odlukom da osuđujuću presudu, treću i pravomoćnu, ukine i predmet vrati na novo suđenje, umjesto da je preinači i sam ustanovi da li je bila riječ o krajnjoj nuždi ili ne. Ili je Trifunović zaista trebao razoriti Varaždin, pobiti civile i na kraju se, zajedno s golobradim regrutima, preseliti u “mrtve heroje”?

Tatjana Tagirov

Srbiji su trebali mrtvi heroji

U jednom intervjuu iz 2004. sam Trifunović je rekao: “Ja se ponosim svim onim što sam učinio, jer smatram da je sve to što sam učinio u skladu s etikom vojnika, čovjeka, razumnog građanina, komandanta, jer ja nemam pravo da besmisleno šaljem u smrt nečije sinove. Ljude koje sam spasio, to su djeca sirotinje. Oni koji su imali vezu i šansu, svi su povučeni iz opasnih garnizona, a one koji nisu imali nikoga, ja sam spasio. I da se ponovo rodim, ponovo bih bio vojnik i isto bih uradio. Moja prva misao bi ponovo bila da spašavam ljude kojima ja komandiram. Vode se ratovi koji nemaju nikakvog smisla. Ubijaju se susjedi, zavađa se narod, a ja to nisam želio. Nisam htio pustiti vojnike da budu glineni golubovi i da ostave kosti u Zagorju.”

Tada je rekao ono što je čuo od Veljka Kadijevića, koji je svjedočio pred sudom, da su u Beogradu znali da će varaždinska kasarna biti napadnuta, da su on i njegovi vojnici – regruti koji nisu prošli ni osnovnu obuku – bili ostavljeni kao namjerne žrtve. Kad je stigao iz Varaždina u Beograd te 1991. godine, rečeno mu je da ni on ni njegovi mladi vojnici živi nisu potrebni Srbiji. “Jedan mi je general rekao da su Srbiji potrebni mrtvi heroji da joj pozlate historiju i da se njima ponose”, svjedočio je Trifunović, koji i danas tvrdi da bi isto postupio kad bi se opet našao u takvoj situaciji. “Donio sam najbolju odluku koja se u tom trenutku mogla donijeti. Spasio sam mlade ljude koji su potrebni ovoj državi i koji trebaju živjeti, bez obzira na mišljenja pojedinaca. Smatram da je najveća vrijednost jedne države i vojske – život čovjeka. Ne kajem se. Istu bih odluku donio, po cijenu iste žrtve.”

Novac od poticaja poljoprivrednici trošili na automobile

Prilikom kontrole trošenja državnih poticaja za poljoprivredu u Srbiji, otkriveno je da je čak 177 od 644 preispitanih seljaka dodijeljeni novac potrošilo za kupovinu automobila ili na otvaranje ugostiteljskih objekata umjesto za širenje proizvodnje ili nabavku mehanizacije.

– Gotovo svaki četvrti poljoprivrednik koji je potpisao ugovor s Ministarstvom poljoprivrede i dobio sredstva za širenje ili pokretanje proizvodnje nije iskoristio taj novac na pravi način i time nikako ne možemo da budemo zadovoljni – rekao je na konferenciji za novinare Dušan Pajkić, direktor Generalnog inspektorata Ministarstva poljoprivrede Republike Srbije, a prenose dnevne novine “Danas”. Odredbe svega 288 pregledanih ugovora o dodjeli poticaja bile su odgovarajuće izvršene, odnosno toliko je poljoprivrednika na vrijeme i ispravno potrošilo poticaje.

Ministarstvo poljoprivrede također je objavilo rezultate provjera kvalitete proizvoda u prodaji. Tako je izvan prometa stavljeno 250 tona poljoprivrednih proizvoda, 250 tisuća litara vina, rakije, piva, alkoholnih pića, sokova i mineralnih voda, ali i 3.500 litara pesticida i 1.800 komada cvijeća u teglama. Najkasnije krajem januara trebao bi početi upis u centralni registar proizvođača, distributera i trgovaca prehrambenih proizvoda. Oni koji ne budu upisani u registar do 11. juna 2011. neće se moći baviti proizvodnjom i prometom hrane, što se ne odnosi na one koji proizvode za kućne potrebe. P. G.

SDSS traži skupštinske materijale na ćirilici

Većnici SDSS-a u gradskom veću Vukovara očekuju da će, u skladu sa zahtevom koji su podneli na poslednjoj prošlogodišnjoj sednici, pozive i materijale za naredne sednice dobiti štampane na srpskom jeziku i ćirilici.

– Na to imamo pravo prema čl. 61 st. 3 statuta kojim je predviđena upotreba srpskog jezika i ćiriličnog pisma u javnim poslovima iz samoupravnog delokruga Grada Vukovara. Budući da je Zakonom o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina jasno definisan obim prava, taj zahtev je potpuno legitiman – kaže Dejan Drakulić, zamenik gradonačelnika iz redova srpske nacionalne manjine.

Zahtevu SDSS-a oštro se suprotstavila stranka HSP dr Ante Starčević. Iako su većnici te stranke zajedno sa SDSS-ovim i HDZ-ovim, a protiv SDP-ovih, još lani u julu izglasali statut koji sadrži i članak o upotrebi srpskog jezika i pisma, sada u saopštenju za javnost upozoravaju na “dalekosežne posledice prihvaćanja takvog zahteva”. “Bio bi to vrh ledenog brega daljih zahteva kojima bismo bili obasuti: od izdavanja javnih isprava, štampanja obrazaca koji se koriste u službene svrhe, naziva ulica i trgova, geografskih lokaliteta i imena mesta za koje bi se tražilo da se pišu dvojezično i na ćiriličnom pismu”, stoji u saopštenju, uz zaključak da bi prihvaćanje SDSS-ovog zahteva značilo i “obezvređivanje žrtve onih koji su živote položili u odbrani Vukovara te ponižavanje porodica nestalih”. Oštro je reagovalo i Udruženje dece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata. “Zar je moguće da nam manjina, čiji su sunarodnjaci razorili našu državu i oduzeli na hiljade života, ostavili decu bez roditelja i tolike rane na dušama preživelih, neprestano zahteva svoja prava, dok su neki i sami bili učesnici agresije na Hrvatsku?” navodi u saopštenju predsednik tog udruženja Igor Gavrić, dodajući da “ne žele širiti mržnju, ali ih zgraža sve što je izvan zakona”.

– Lojalni smo građani ove države i želimo aktivno da doprinosimo razvoju naše lokalne zajednice, ali želimo i da sačuvamo svoj jezik i pismo, svoju kulturu i veru. Došlo je vreme da Srbi budu ravnopravni građani, da živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih kako je to do sada bilo – poručio je Dejan Drakulić, podsetivši da Srbi u Vukovaru čine preko 37 odsto stanovništva.

Potpredsednik gradskog veća i predsednik Zajedničkog veća opština Dragan Crnogorac zahtev kluba većnika SDSS-a takođe smatra legitimnim.

– Nakon konstituisanja veća prošle godine uticali smo na to da se u statut ugradi kategorija iz Ustavnog zakona o službenoj upotrebi srpskog jezika i pisma. Klub većnika SDSS-a je i do sada, u više navrata, predavao svoje zahteve i amandmane na srpskom jeziku i ćirilici, koji su pre dostavljanja većnicima bili prevođeni na hrvatski jezik i latinicu. Sada tražimo da to učini i gradska uprava i da počne izdavati dokumente na ćirilici. To znači da bi svaki pripadnik srpske nacionalne manjine imao pravo da, ukoliko to zatraži, dobije dokument na svom jeziku i pismu. Nadam se da ćemo u skorije vreme dobiti i prve dvojezične natpise – kazao je Crnogorac. D. Bošnjak

Iako se protivi zahtevu kluba većnika SDSS-a, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo nam je rekao da će postupiti onako kako gradsko veće odluči.

– U statutu koji je većina u gradskom vijeću usvojila postoji članak koji to predviđa. Da li će vijeće stati iza zahtjeva SDSS-a odlučit će vijećnici HDZ-a i HSP-a dr Ante Starčević. Na sljedećoj sjednici o tome ću postaviti pitanje – kazao je SDP-ov gradonačelnik.

– Moj stav je da ćirilica u Vukovaru nije potrebna. Ja znam čitati ćirilicu i nije mi problem srpsko pismo, ali smatram da je u Vukovaru dovoljno latinično pismo, da ono nikome ne smeta i da se tu ne zadire u prava nacionalnih manjina – ustanovio je Sabo.

– Ne znam što znači jednoj osobi ako traži materijal na ćirilici. Znači li to da ne zna čitati latinicu? Tu se radi o pitanju da li ćemo u Vukovaru postaviti table na ćirilici, radi se o pitanju dvojezičnosti itd. – dodaje Sabo.

Na naše pitanje smatra li da Srbi u Vukovaru nemaju pravo na dvojezične table, Sabo nije želeo odgovoriti već je samo ponovio da će u vezi ćiriličnih materijala za sednice postupiti u skladu sa stavom gradskog veća.

– Ako gradsko vijeće podnese takav zahtjev, onda ćemo kupovati kompjutere i programe za ćirilicu – zaključio je vukovarski gradonačelnik, dodajući da on tome neće biti prepreka.

Poziv za Tesla banku

Obavještavamo potencijalne dioničare i zainteresirane suradnike da nastavljamo s radom na osnivanju Tesla banke. Sve informacije možete dobiti u Gajevoj 7 ili se javite na telefon 00385 1 48 16 811, e-mail: teslabanka@snv.hr ili GSM: 385 91 93 45 414 i 385 91 12 36 438.

Srbi na istoku Hrvatske podržali Josipovića

U Vukovarsko-sremskoj županiji za Ivu Josipovića je glasalo 50.932 ili 52,90 odsto izašlih birača, dok je Milanu Bandiću poverenje ukazalo 36.450 građana ili 47,10 odsto. U Vukovaru je Josipović osvojio gotovo 55 odsto glasova birača koji su izašli na izbore, dok je za Bandića glasalo njih 45 odsto. Sličan odnos snaga bio je i u Vinkovcima, Županji i Otoku, a jedino je u Iloku Bandić osvojio više glasova od predsedničkog kandidata SDP-a – za Bandića je glasalo 52 odsto Iločana izašlih na izbore.

Na 184 biračka mesta je od 181.470 građana s pravom glasa na izbore izašlo 43,20 odsto, čime Vukovarska-sremska županija spada među one s najnižim procentom izlaznosti. U opštinama sa srpskom većinom na istoku Hrvatske ubedljivu pobedu je odneo Josipović. U Borovu je osvojio 1.093 glasa ili 82 odsto onih koji su iskoristili svoje građansko pravo i obavezu, a Bandića je zaokružilo 240 meštana. U trpinjskoj opštini je za SDP-vog kandidata glasalo 79,24 odsto birača, dok je nezavisnom Bandiću poverenje ukazalo 375 birača. Negoslavčani su Josipoviću dali 216 glasova, a Bandiću 36. Na području opštine Markušica Josipovića je podržalo čak 89,57 odsto izašlih birača.

I u drugom krugu predsedničkih izbora zabeležena je mala izlaznost birača, koja se u ovim opštinama kretala od 17,99 odsto kolika je bila u Negoslavcima do 41,20 odsto na području Markušice. D. Bošnjak