Zaštitara u Hrvatskoj više nego vojnika HV-a

Javna je tajna da je sve više zaštitarskih tvrtki u Hrvatskoj i regiji upleteno u poslove koji nadilaze njihove zakonske okvire, u one koje u pravilu obavljaju policija i vojska. Nasilno uspostavljanje reda i mira, dijeljenje “pravde” ovisno o usmenom “poslovnom kodeksu” pojedinih tvrtki – samo su neke od problematičnih radnji koje nerijetko, u službi novca i privatnog interesa, obavljaju zaposlenici zaštitarskih firmi.

Sve više zaštitarske tvrtke postaju neka vrsta privatne, plaćene paravojske lokalnih i političkih moćnika. Tako je, prije nešto više od šest mjeseci, pod optužbom da su između ostalog protuzakonito nadzirale međunarodne dužnosnike, Ured Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu zabranio na rok od pet godina bilo kakav rad zaštitarskim tvrtkama “Alpha Security” i “Centurion Security”. Tvrtke su registrirane u Banjoj Luci, a na loš glas došle su, otkrilo se, jer su kao “privatna vojska” radile po nalogu Milorada Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske.

“Blackwater” kao loš uzor

Ni Hrvatska nije izuzeta od sličnih plaćeničkih lakrdija zaštitarskih tvrtki. Prisjetimo se samo slučaja iz 2003. godine kada su zaštitari “Sokol Marića”, koje je angažirao i platio Leon Sulić, tadašnji vlasnik “Croatia busa”, fizički nasrnuli na radnike te firme, izbacivši ih iz dvorišta poduzeća. Nedavno je njegovu logiku rješavanja neuspješnog poslovanja firme primijenio i propali tajkun Zdravko Pevec. I to baš u Banjoj Luci – gdje također posjeduje svoje usahlo carstvo – poslavši zaštitare upravo zabranjene tvrtke “Alpha” da se obračunaju s radnicima pri ulasku u trgovački centar. Dužan nije ostao ni radnicima u matičnoj zemlji, koji su u trgovačkim centrima štrajkali zbog višemjesečnih neisplaćenih plaća. Svima njima također je poslao zaštitare koji su ih istjerali, iako su oni čuvali Pevecovu imovinu od koje kao vjerovnici mogu naplatiti svoje neisplaćene plaće. Da apsurd bude veći, radnici su istovremeno pozvali policiju koja ih je trebala štititi od mogućeg, toliko puta viđenog, izljeva bijesa zaštitara. Pa ipak, policija je kao i mnogo puta do tada čitav događaj promatrala sa strane. Zadnju riječ, usprkos zakonu koji daje prednost policiji, imali su zaštitari.

Zaključak se sam nameće: u svijetu u kojem se sve privatizira postoji opasnost da svatko dovoljno bogat može osnovati svoju vojsku i njome upravljati. Jesu li privatne vojske doista naša budućnost? Gdje su uopće granice između zaštitarskog i vojnog angažmana?

Vojni analitičar Fran Višnar kaže da je privatizacija vojski proces koji već odavno postoji u nekim svjetskim zemljama i da je on kod nas samo zakašnjela kopija.

– U Americi su dobar primjer pripadnici zaštitarske tvrtke “Blackwater” koji po diktatu američke vlade ratuju u Iraku, a postoji i niz još radikalnijih zaštitarskih tvrtki iz Izraela što svoje usluge sigurnosti izvoze u mnoge svjetske zemlje. Riječ je o bivšim pripadnicima najelitnijih vojnih postrojbi. Protivim se takvom negativnom trendu civilne militarizacije, jer je očito riječ o biznisu, odnosno plaćeničkom odnosu. Pokazalo se da su takvi zaštitari izrazito militaristički i nehumano nastrojeni, jer im nedostaje dimenzija vezanosti uz sredinu u kojoj djeluju – kaže Višnar.

Od “Škorpiona” do čuvara reda

Tvrdi da pripadnici takvih paravojski pod krinkom zaštitarstva štite privatne interese i prema tome imaju obilježja privatnih vojnih postrojbi. Izražava sumnju da i hrvatske zaštitarske tvrtke šalju svoje pripadnike na obuku kod takvih, profesionalno obučenih privatnih paravojnih formacija.

Navedeni slučajevi, dodaje Višnar, podsjećaju na djelovanje paravojnih kolumbijskih narko kartela. Podsjeća i na slične slučajeve paravojnih formacija u Hrvatskoj i Srbiji s početka 1990-ih godina, kao što su bile “Crvene beretke”, “Škorpioni” i Merčepova jedinica, čiji su pripadnici kao po nepisanom pravilu nakon rata involvirani u legalno osnovane zaštitarske tvrtke. Takve paravojne formacije nisu donijele ništa dobro – borbena ratna djelovanja bila su im samo alibi za kriminal, pljačku i ratne zločine.

Danas se, smatra Višnar, na legalan način forsira zaštitarstvo.

– Slučaj Pevec je primjer paralelizma kakvog treba sasjeći u korijenu. Pevec ne vjeruje policiji, a zaštitari su njegova paravojska koja pak treba opravdati gazdin novac. Taj zaštitar nije lojalan višim ciljevima i ne razmišlja da li je to što radi moralno ili ne – kaže Višnar. Navedeni slučaj kao da je preslikan iz filmova, u kojima su paravojske koje služe kartelima najopasnije kada im gazda propada, dodaje Višnar. Nije dobro, nastavlja on, da težimo Europskoj uniji, a s druge strane u zemlji je usvojen obrazac ponašanja kartela. Zato ne bi čudilo, zaključuje Višnar, kada bi sutra u Hrvatskoj neki političar angažirao 20 do 30 zaštitara da ga štite dok iz stranačkih prostorija uzima, primjerice, dokumente koji ga kompromitiraju.

Usporedbe radi, Srbija je takav vid formiranja paravojski zasad spriječila. Isto je učinila i Bugarska – u kojoj je takav trend bio jako izražen – zbog obračuna s korupcijom radi ulaska u EU. Kriminalne plaćeničke paravojske zato cvatu u Rusiji. Ogledni su primjeri njihovih nedjela misteriozna politički motivirana ubojstva novinara i bivših vladinih dužnosnika. Što bi po tom pitanju trebala učiniti država, ponajprije njena zakonodavna i izvršna vlast?

– Država bi jasno trebala reći pod kojim uvjetima netko može angažirati zaštitarsku tvrtku, a ne da razni politički moćnici svojim napuhanim bogatstvima imaju mogućnost u svakom trenutku štititi svoje nečasne radnje. Ima tu elemenata kršenja Ustava i ljudskih prava, drugim riječima tko je jači taj tlači. Očigledno je da se postojeći Zakon o zaštiti na radu i Zakon o privatnoj zaštiti ne provode kako treba – zaključuje Fran Višnar.

King: Svatko tko ima novac može imati svoju privatnu vojsku

Marijan Kraljević King, nekadašnji šef policije i osnivač Hrvatskog ceha zaštitara s početka 1990-ih godina, kaže da postoje zaštitarske tvrtke koje su iz nekog razloga jako zaštićene od strane države. Razočaran je stanjem u hrvatskom zaštitarstvu, jer su u njemu utočište našli svakojaki likovi.

– Primjerice, zaštitarska tvrtka “AKD-Zaštita” osnovana je po nalogu MUP-a, što je bio klin u mrtvački kovčeg hrvatskog zaštitarstva. U zaštitarstvu vlada apsolutni nered, kao i u cjelokupnom kupleraju ove države u kojoj je teško razlučiti koji sponzori stoje iza pojedinih zaštitarskih firmi – kaže Kraljević. Smatra da je kriminal na velika vrata odavno ušao u zaštitarstvo. Kakva je stoga svrha policije u čitavoj priči?

– Državna policija štiti režim, a ne građane. S druge strane, Zakon o zaštiti osoba i imovine omogućava vlasniku da štiti svoju imovinu, te je tu policija nemoćna. Podatak da zaštitarska tvrtka “Sokol Marić” broji članova gotovo koliko i čitava Hrvatska vojska sve govori – rezolutan je King. Podsjeća da čak i sjedište CIA-e čuva privatna zaštitarska firma i da danas čak i umjetnici unajmljuju zaštitare koji se tuku s publikom za što su, naravno, plaćeni. Sve je danas u novcu.

– Tendencija globalizacije je deregulacija pravne države. Svatko tko ima novac može imati svoju privatnu vojsku – zaključuje Marijan Kraljević.

 Zaštitari tvrde da su uvijek podređeni policiji

Iz tvrtke “AKD-Zaštita” u odgovoru na naše upite, koji nije službeno potpisan, pozivaju se na zakonske okvire koji definiraju djelokrug rada i ovlasti postupanja zaštitara. Napominju da je jasno razgraničena privatna zaštita koju izvršavaju zaštitarska trgovačka društva od javne sigurnosti o kojoj skrbi i obavlja je policija. Tako navode da u situacijama kada se iz bilo kojih razloga na određenom poslu pojave zajedno zaštitari i policijski službenici, postupanje zaštitara uvijek je podređeno nalozima policijskih službenika koji, kako kažu, imaju šire zakonom propisane ovlasti. O bilo kakvoj primjeni ovlasti zaštitari su, piše u dopisu, dužni pismenim izvješćem izvijestiti inspektorat policije koji ocjenjuje zakonitost postupanja zaštitara. Negiraju da se iz njihove tvrtke bilo koga šalje u bilo kakve plaćene misije izvan područja Republike Hrvatske.

Zlatko Marić: Jeftiniji smo od policije

Zlatko Marić, vlasnik zaštitarske tvrtke “Sokol Marić”, kaže kako nije moguće govoriti o zaštitarskim tvrtkama kao o privatnim vojskama. Razlog tome je što je Zakon o privatnoj zaštiti najrestriktivniji u Europi i on jasno razdvaja poslove zaštitara od poslova policije.

– Policija je zadužena za osiguranje javnog reda i mira, a zaštitari štite imovinu nekog vlasnika, sve dok sud ne odredi drugačije. U prilog zaštitarskim poslovima ide i činjenica da smo jeftiniji od policije, imamo blindirana vozila i drugu potrebnu infrastrukturu – kaže Marić. Smatra da bi policija trebala istražiti licence zaštitarskih tvrtki koje se eventualno bave prekoračenjem svojih ovlasti. Ipak, potvrđuje nam da je broj njegovih zaštitara golem te u stopu prati brojnost Hrvatske vojske.

– Od mojih 3.600 ljudi nitko nije sudjelovao u bilo kakvim plaćeničkim misijama izvan Hrvatske. Za to je bilo inicijative iz Sjedinjenih Država preko posredničkih tvrtki, ali sam takvu mogućnost u startu odbio – tvrdi Marić. Napominje da će do kraja godine, usprkos recesiji, zaposliti dodatnih 400 ljudi.