65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (6)

Mnoštvo je pismenih, a još više usmenih sjećanja na tegobne dane kolonizacije. Jedno od njih iznosi i Ilija J. Ilić (r. 1934.) iz sela Mogorić, kod Gospića, nekadašnji generalni direktor PIK-a Prigrevica, a danas umirovljenik, prisjećajući se odlaska Ličana u Vojvodinu.

“Trebalo je zauvek napustiti svoja ognjišta, gde se živelo vekovima, rastati se od svojih najbližih rođaka, komšija, i otići daleko u drugi kraj zemlje, u nepoznato. Pre nego se molba za kolonizaciju podnosila dugo se u porodici razmišljalo i većalo. Ljudi su se teško odlučivali na odlazak iz zavičaja. Bilo je porodica kojima je odobrena kolonizacija, ali su u zadnjem momentu odustajale. Ipak, zahvaljujući ubeđivanju i objašnjavanju partijskih aktivista, krenulo se. Rastanci su bili teški. Tuga kod onih koji odlaze, ali i kod onih koji ostaju. Teško je i zamisliti da od sutra nećete više videti prvog komšiju ili nekog svoga najrođenijeg. Još je teže napustiti rodnu kuću i otići u neizvjesnost. Ispraćaji, pozdravi, suze, rukovanja, grljenja, ljubljenja i konačno se kreće. Obzirom da su tokom rata mnoge pruge bile porušene, do početka kolonizacije nisu sve bile osposobljene. Tako je prva grupa kolonista iz Like, iz kotara Gospić, putovala vojnim kamionima i svojim prevozom do stanice Josipdol, dokle je pruga bila osposobljena. Sledeća grupa ukrcavala se u vagone već u Ličkom Lešću, dok su kasnije grupe vozom odvožene iz stanice Gospić…”

Iz Like najviše molbi

Najveće zanimanje za kolonizaciju Vojvodine pokazali su Ličani. I prije nego što je donesen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji na području Like je provedena anketa koja je pokazala da je za kolonizaciju zainteresirano više od pet hiljada obitelji, odnosno preko 25 hiljada osoba. Od toga je trebalo biti 3.750 srpskih i 1.250 hrvatskih obitelji. Do početka prosinca 1945. godine, dakle četiri mjeseca nakon donošenja Zakona iz Like je pristiglo najviše molbi – čak 6.815, iako je prvotno bilo planirano da kvota za preseljenje ne prelazi tri hiljade obitelji. Odlukom Agrarnog savjeta kolonističke obitelji iz Hrvatske trebale su naseliti Bačku, i to kotar Sombor, Apatin i Odžak. Za Ličane su bila predviđena mjesta Apatin (600 obitelji), Prigrevica (350), Čonoplja (500), Filipovo (500), Brestovac (800), Sonta (150 i Doroslovo (100).

Kako je to izgledalo prisjeća se Đuro Dukić iz Apatina, koji je u to vrijeme bio predsjednik Kotarskog odbora za Donji Lapac: “Kada nam je rečeno da će se izvršiti kolonizacija ovog življa koji je ostao bez kućnih ognjišta u ratu, prvi zadatak Narodnooslobodilačkog odbora bio je da se narod po selima upozna s kolonizacijom. Iz lapačkog sreza narod je vojnim kamionima prebacivan u Vrhovine gdje je bila železnička stanica. Taj prevoz je trajao ceo dan, da bi uveče iz Vrhovina krenuli za Karlovac sa vagonima prepunima kao košnica. Iz Karlovca se išlo dalje do Zagreba, gde je umorne koloniste dočekala topla hrana i topao doček domaćina, onako kako se u tim siromašnim uslovima moglo dočekati i ugostiti. Za koloniste je bio obezbeđen jedan broj vojnih kamiona, kako bi oni koji žele mogli obići Zagreb…”

Nepoštivanje propisane procedure

U prvim preseljavanjima kolonista, osobito onih iz Like, nije se do kraja poštovala ni propisana procedura, uglavnom u pogledu konačnog rješavanja molbi. Kolonisti su, naime, kretali na put i prije nego što su imali pojedinačna pismena rješenja, a u početku nisu imali ni ona zajednička. Tako su prvi transporti ličkih kolonista, koji su krenuli brzo poslije usvajanja Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, nazvani “partizanski”, ali ubrzo nakon njih uslijedili su i oni regularni u kojima su obitelji imale prema propisima riješene molbe za preseljenje.

Prvi kolonistički transport Ličana krenuo je, rekli smo, s obiteljima iz kotara Korenica. Odredište im je bilo Bački Brestovac i Filipovo. U Filipovu, kojem su kolonisti poslije promijenili naziv u Bački Gračac, naselile su se, primjerice, 692 obitelji, sa 4.184 člana, najviše iz bivšeg kotara Gračac – čak 661, po tri iz kotara Gospić, Udbina i Donji Lapac, te jedna iz Korenice. Prema popisu stanovništva od 31. ožujka 1953. godine u Bačkom Gračacu je bilo 820 domaćinstava, odnosno 4.394 stanovnika. Od toga broja čak 95 posto činili su kolonisti, a samo pet posto staro, domicilno stanovništvo. Da je većina Ličana završila u Bačkom Gračacu (Filipovu) treba zahvaliti dvojici ljudi – Iliji Labusu i Dani Savatoviću. Baš su oni, kao izaslanici svoga kraja, odabrali ovo mjesto za kolonizaciju.

U Bačkom Brestovcu naseljene su 864 obitelji sa 4.849 članova. U Prigrevici pak 459 sa 2.601 članom. Najviše ih je bilo s područja Gospića – 395 obitelji i njezinih 2.115 članova, zatim iz kotara Donji Lapac – 36 obitelji i 301 član, s kotara Udbina – 25 obitelji sa 164 člana, s kotara Otočac dvije obitelji sa 11 članova i kotara Brinje samo jedna obitelj koja je imala deset članova. U Prigrevicu je najviše kolonista stiglo iz sela Široka Kula – 168 obitelji ili 933 člana, zatim iz Ostrvica – 41 obitelj i 215 članova i Mogorića – 38 obitelji sa 212 članova.

17 transporta iz Like

Od listopada 1945. do listopada 1946. godine iz Hrvatske je kolonizirano 7.115 obitelji sa 34.980 članova – u Vojvodini 6.461 obitelj sa 32.040 članova, u Baranji 401 obitelj sa 1.850 članova i u Vukovar 253 obitelji sa 1.090 članova. Najviše ih je bilo iz Like – 2.593 obitelji sa 13.779 članova. Inače, za Liku je bila vezana još jedna zanimljivost: iz nje je, uz Kordun, krenulo najviše kolonističkih transporta – čak 17.

O putovanju kolonista Ličana i njihovom dolasku u Vojvodinu postoji sjećanje Nikole Popovića, objavljeno u “Glasu komune” 25. listopada 1966. godine. U njemu Popović, uz ostalo, kaže: “Ja sam sa delegacijom od 13 članova koja je predstavljala okrug Like stigao 17. septembra 1945. godine u Novi Sad. Po rasporedu ja i Mića Suđuković poslati smo u Sombor. Početkom oktobra stigli smo u Prigrevicu, gde smo obrazovali komisiju za kolonizaciju. Na dan 25. oktobra 1945. godine Mića i ja smo sa nestrpljenjem očekivali naše sugrađane – Ličane. Istog dana na stanicu je stigla specijalna kompozicija pretrpana Ličanima iz okoline Gospića. Na stanici je nastao pravi haos. Ljudi su jurili na sve strane, komentarisali, dovikivali se i pevali. Posle zime, u rano proleće 1946. godine stižu i prvi Banijci…”

U svojoj knjizi “Prigrevica 1945-1995” Ilija J. Ilić bilježi brojne zanimljive detalje o kolonistima iz Like, pa tako i ovaj: “Kolonisti iz kotara Lapac prebacivani su vojnim kamionima do stanice u Vrhovinama, a odatle vozom do Prigrevice. Neke porodice koje su ranije krenule volovskom vučom išle su čak do stanice Okučani, pa tek odatle vozom do Novog Sada i Prigrevice. Naime, jedna porodica iz Doljana krenula je kolima sa dva vola i dve krave do 30 kilometara udaljene železničke stanice Trubari. Tu su ukrcani u voz koji ih je dovezao do Banja Luke. Pošto voz dalje nije išao, oni su peške i volovskim kolima prešli 60 kilometara do Okučana. Tu su čekali na daljnji prevoz železnicom deset dana, da bi potom stigli do Novog Sada i Prigrevice. Ceo put od Doljana do Prigrevice potrajao je, s prekidima, šesnaest dana. Iz ovog podatka se vidi da ovakvi vozovi stvarno nisu imali vozni red. Ova je porodica ipak među prvima stigla u Prigrevicu – 10. oktobra 1945. godine.”

Ilić spominje i jednu grupu kolonista s područja Gospića koja je krenula na put za Vojvodinu kolima i konjima. Teško natovarene zaprege stigle su u Prigrevicu nakon petnaest dana putovanja, dugog 500 kilometara. Sve je ipak dobro završilo iako se noćivalo pod vedrim nebom, hranilo vrlo oskudno, a odmaralo rijetko. Novine su tih dana bile pune dramatičnih priča o putovanjima kolonista iz Like, a samo su izravni sudionici tih putovanja najbolje znali opisati svoju golgotu. Inače, posljednji kolonistički transport iz Like krenuo je 21. svibnja 1947. U vagonima su se nalazile 122 obitelji, a odredište im je također bila Vojvodina.

(Nastavlja se)

 

Živim potpunoma u šumi

Jovo Plećaš (r. 1909.), zemljoradnik iz Divosela, najprije borac Ličkog odreda, pa potom i VI. ličke divizije, invalid u desnu nogu (“kraća pet centimetara i ukočena”), u svojoj molbi za kolonizaciju, podnesenoj 21. XI. 1945. u Gospiću, piše da se, s majkom Jekom, ženom Zorkom i troje djece – Dušanom, Bojom i Milicom – želi naseliti u Bačku. “Kuću nemam, zemlju imam, ali ne znam koliko. Popaljena mi je sva nepokretna imovina i ceo poljoprivredni inventar, pljačkano i paljeno od 1941. do oslobođenja. Smatram za dobiti zemlju i kuću pošto ono što sam imao sve je popaljeno, a zemlja nije dosada valjala i bila je mala, a sada zapuštena, pa kao invalid nisam sposoban da ponovo podignem gospodarstvo”, kaže uz ostalo u molbi, zavedenoj pod brojem 7685/45 u Ministarstvu kolonizacije.

“Imam 13 članova porodice s kojima živim u kućnoj zajednici – muža Milu, kćer Dragicu, ženu muževa brata, njezinu kćer Zorku, njezina sina Branka, svoga brata Miću, njegovu ženu Mariju, njihove kćeri Milku, Dragicu i Jeku, sina Milana i Milu… Smatram za pravo dobiti zemlju s tim što nemamo svoje obradive, već samo deset posto i to šumske krčevine. A mi živimo potpunoma u šumi”, navodi Milka Ralić (r. 1903.), nepismena kućanica iz sela Zbijeg. Zanimljivo je da je ona podnijela zahtjev za kolonizaciju, a ne njezin suprug koji se u to vrijeme nalazio u Jugoslavenskoj armiji.

Poluslijepi Nikola Relić (r. 1908.), krojač iz okolice Vojnića, svoju je molbu, zavedenu pod brojem 10.167/45, uputio iz bolnice u Novom Sadu, gdje se nalazio na liječenju. “Okupator je odneo moje dve šivaće mašine, odveo dva vola, tri krave, kuću zapalio, 15 komada ovaca i sve pokućstvo, kao i osam komada svinja, a to u vremenu od četiri godine okupacije. Imam pravo na traženje jedne skromne kuće i malo bašte iz razloga, što sam u borbama učestvovao od 1941. i kao takav bio ranjavan i izgubio levo oko, a u desnu nogu ranjen, te kao posledicu toga tu nogu povlačim, a fašisti su mi uništili i imovinu, tako da sam ostao bez igde ičega…”

Za Ljubana Sekulića (r. 1919.), zemljoradnika iz Tobolića, godina 1943. bila je posebno tragična. Te su mu godine djeda Petra zaklali Talijani, od tifusa mu je umro otac Vasilj, a on sam bio je teško ranjen. “Noga u koju sam ranjen osušila se. Od imovine imam samo jednu bajtu, četiri rali slabe zemlje, dva vola i jednu kravu. Kuća mi je spaljena, štala, sjenik i zgrada također, sve žito opljačkano, kao i poljoprivredni alat, odvedene dvije krave i 20 ovaca. Sve! S deset članova porodice na to malo zemlje ne mogu da živim…”

Đuka Popović (r. 1925.), djevojka iz okolice Plaškog, želi se preseliti u Vojvodinu, jer joj je “opljačkano sve blago i odjeća”. Ali ne samo zbog toga. “Ostala sam bez roditelja, bez ikoga svoga, osim jednog brata, Rade (8 godina) i tri sestre – Danice (13), Milke (11) i Seke (5). Njihova sam vaspitačica. Od prve škole smo udaljeni devet kilometara, nemamo zemlje, a sestra sam palog borca za slobodu. Mislim da je to dovoljan razlog za ovu molbu…”

“Na mojih pet rali škrte zemlje samo sam ja i moje siromaštvo”, kaže u svojoj molbi Rade Vorkapić (r. 1901.), zemljoradnik iz Podhuma, a to isto ponavlja i njegova sumještanka Dragica Trbojević (r. 1914.), navodeći da “samo moje siromaštvo i moj poginuli muž Milovan daju mi pravo na zemlju u Vojvodini”. Cuja Borovica (r. 1915.) pak kaže: “Kako imam osmero djece na teretu, što moje a što ubijenog djevera, a malo zemlje i to slabe, kako ću tu djecu hraniti. Molim zato da mi se dodijeli imanje u Vojvodini.” To isto traži i Marija Ilić (r. 1885.) iz Zbijega, obrazlažući svoj zahtjev riječima: “Mislim da mi zemlju treba dati zato što kroz čitavo vrijeme svoga života bijedno živim, a 1944. u Jasenici Ličkoj izgubila sam i sina jedinca Danu.”

 

Slovenija se odrekla 900 mjesta

Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora već su do kraja 1945. ostvarile više od polovice planirane kolonizacije. Srbija, Slovenija i Makedonija tek su simbolično sudjelovale u preseljenju svojih kolonista u Vojvodinu. Zanimljiv je slučaj sa Slovenijom: ona nije ostvarila ni 50 posto od planirane kvote, pa je tako 1946. još uvijek čuvala svojih 900 mjesta za koloniste iz Slovenskog primorja. Međutim, iz raznih razloga na početku 1947. odrekla se i tih 900 mjesta, a njezini preostali kolonisti nikad nisu stigli u Banat. Od planiranih 1.500 obitelji iz Slovenije na kraju 1946. kolonizirano ih je samo 667. Vrlo skroman broj pogotovo ako se ima na umu podatak da je samo iz Hrvatske u tom trenutku bilo kolonizirano već više od devet hiljada obitelji. Inače, tih preostalih neiskorištenih 900 “slovenskih” mjesta također je razdijeljeno, a dio ih je dobila i Lika.