Čitati na vlastitu odgovornost

Budući da se našao u najužem izboru za dve značajne nagrade (NIN-ova i Vitalova), roman Đorđa Pisareva je reprezentativni lakmus barem za dva uvida: kvalitet prozne ponude 2009. u srpskoj literaturi najgori je bez premca u trećem milenijumu. Rad književnih žirija dostojno prati domete književnih dela, što srpsku scenu, kriminalno nesposobnu za smenu generacija u žirijima i tiražnim medijima, osuđuje na prokletstvo bauljanja kroz knjige nostalgičnog revizionizma, početničkog žanrovskog pisma i nemuštih društvenih hronika. Opet, sâm Pisarev nam oduzima nadu u alternativu: srpska postmoderna hipertrofirala je do te mere da ne uspeva da bude ni vlastita parodija. Kao šlag na nejestivoj torti stoji sablažnjiv kič dizajn ovogodišnjih “Agorinih” knjiga, koji svojom raskošnom koloraturom direktno podstiče rad želudačne kiseline kod čitalaca, hrabreći ih da ni ne pomisle da takve korice uzmu u ruke.

Literarni bofl

Đorđe Pisarev (1957., Vizić) je zombi postmoderne koji uporno štanca repetitivne, banalne i dosadne romane, siročad bez zaštite u surova krizna vremena koja sem svetskog bestselerskog treša forsiraju disciplinovanu kreativnost. Naravno, ni najmanje nije problem u poetičkom liku romana neduhovito kabastog naslova, još manje u radikalnoj poetičkoj doslednosti pisca kome je ovo deseta knjiga pisana u istom maniru. Upirali prstom na Eka, Nabokova, Kalvina, Sema Šeparda, Barnsa, Basaru, Dubravku Ugrešić…, uvek smo na tanjiru čitalačke konzumacije imali pripovedno funkcionalnu erudiciju i prefinjenu duhovitost i onda kad je bila garnirana ideološkim subverzijama i nihilističkim sarkazmima.

Upravo se na toj muci detektuju “akcioni heroji” postmoderne poetike: kakav će odmak načiniti od zamke notornog, čime će se i kojim jezikom poigrati. Iako veteran zavidnog, trodecenijskog staža, Pisarev se stropoštava na svakoj od ovih prepreka. Sve vrvi od literarnog bofla: jefitini citati, površne aluzije, gruba leksika primerenija tzv. stvarnosnoj prozi, provizorna i mehanička kompozicija, nekoliko ocvalih parafraza Platona i Kvintilijana, infantilan humor koji je gdegde možda i nasmejao kakvog dobronamernog čitaoca…, sve su to znaci patogene dekadencije jednog pisma osuđenog ne osrednjost i gustu prašinu na policama. Stvar utoliko tužnija što je ovaj roman rekapitulacija Pisarevljevog opusa. Tu se sažimaju neke od ideja iz ranijih romana poput one o “zaveri kartografa” (svet je postao pismo, globus na kome smo rasuo se u krhotine popisanih toponima, posao pisca je da iznova “popiše imena stvari”, da rekuperira, ponovo objedini i sačuva svet) i snu kao omiljenoj figuri svih antirealista (san i jeste i nije u isto vreme, stvaran je jer se odvija u našoj svesti mimo kontrole razuma i nije stvaran jer reflektuje zbrkane i nemoguće događaje, kojima mnogi pripisuju dublje značenje).

Čuvajte se Fredija Krugera!

Roman “A ako umre pre nego što se probudi?” je podeljen na poglavlja koja prate (ne)obična putešestvija junaka koji je, naravno, pisac. Miljama daleko od Albaharijevih suptilnih oneobičavanja, junak-pisac Đ. Pisareva sa svojom nadrndanom ženom razgovara o romanu koji smišlja, potom po novosadskim ulicama koje je napao virus Ništavila šeta naporedo sa živinom slonovskih razmera i hodežnim salamama i gljivama. Ništavilo u koje je zakoračio teleportuje pisca kroz “hodnike vremena” Petrovaradinske tvrđave nad kojom se romantično raspekmezava. U kerolovski izopačenom svetu želje su razularene ali je strah ostao: junak-pisac nalik uspaljenom junoši često demonstrira svoju mamalističku fiksaciju iako hrabro uzmiče pred radodajnom konobaricom. Posećuje redakciju časopisa gde urednik od njega zahteva nacionalnu tragediju u nastavcima, čemu on vrda. Nadžak-dragu Ništavilo nije progutalo (čitaoca ovog neinventivnog bućkuriša jeste odavno, ali šta on malen ima da se štreca pored narečenih gromada od žiri-žreca), pa junak-pisac, oličenje vernosti jer “stalno gađa u istu rupu”, može da se dragoj baci u naručje kao potrošen papir u mašinu za reciklažu…

Kritičar ne može biti dovoljno maliciozan kad piše o ovakvom štivu, ok(r)užen bedom kritike i farsom žiriranja. Može biti samo poučitelan: čuvajte se Fredija Krugera – on napada u noćnim morama jednako kao među knjižnim korama.