Crnci iz našeg sokaka

Zajednički scenarističko-redateljski projekt Gorana Devića i Zvonimira Jurića “Crnci” od premijernog je prikazivanja na pulskom festivalu prošlog ljeta nailazio na oprečan prijem. U Puli je dobio “Zlatne arene” za režiju, mušku sporednu ulogu (Nikša Butijer) i zvuk, no znakovito je da je u glasanju za nagradu kritike “Oktavijan” debelo zaostao za “Kenjcem” i “Metastazama”. Potom se našao u konkurenciji Sarajeva, gdje je ostao u dubokoj sjeni tematski srodnog pobjedničkog filma iz Srbije “Ordinary People”, da bi sasvim drugačije reakcije izazvao u Ljubljani, gdje pobjeđuje, i u njemačkom Cottbusu, gdje dobiva nagradu za najbolju režiju i nagradu FIPRESCI-ja.

Također je znakovito da se film nije uspio probiti ni na jedan prominentni festival izvan tzv. regije, što nema nikakve nužne veze s njegovom kvalitetom ali, kao i prethodne oscilacije u doživljaju njegovih dometa, sugerira kako je riječ o ostvarenju zahtjevnije proničnosti.

Crnci nekad i sad

Dakako, vrlo je važno i što festivalski selektori i kritičari izvan ovih prostora uglavnom ne poznaju kontekst koji “Crncima” daje znatnu dozu provokativnosti, koja opet omogućuje da se njihovim tvorcima komplimentira na hrabrosti. Jer jedina neprivatna asocijacija koju naslov filma može izazvati ona je na ustaše – ustaške jedinice u crnim odorama (za razliku od onih u smeđim) narod je za vrijeme zadnjeg svjetskog rata nazivao “crncima”, i te su jedinice bile ozloglašenije od ostalih. Gotovo pola stoljeća kasnije, u Domovinskom ratu, postojale su jedinice Hrvatske vojske specijalizirane za tzv. prljave poslove, često ustaški inspirirane. Iako je to općepoznato, i danas se o tome izbjegava govoriti, a kamoli državno poticana umjetnička proizvodnja oko tog motiva kreirati.

Dević, koji se već ranije istaknuo ideo-političkom provokativnošću (dokumentarac “Uvozne vrane”, kratki igrani komad “Ma sve će biti u redu”), i Jurić, koji do sada takve sklonosti nije pokazivao, učinili su upravo to – jasno povezali jedinice za “prljave poslove” iz prve polovice devedesetih s najkrvavijim dijelom ustaške tradicije iz prve polovice četrdesetih. Uz to, mučilište, a možda i stratište koje jedinica koristi, smješteno odmah uz njezin stožer, naziva se “garaža”. Time je asocijacije na ratne zločince Ivicu Krnjaka i Branimira Glavaša nemoguće izbjeći, iako Osijek nije preciziran kao mjesto radnje. Naravno, Dević i Jurić opovrgavali su da je riječ o tome, jer malo će koji autor pristati da svoju univerzalističku ambiciju svede na konkretan ograničavajući slučaj, osim ako mu obrada upravo tog pojedinačnog slučaja nije cilj, o čemu se u “Crncima” ne radi.

Taj film priča je o psihičkim stanjima pripadnika postrojbe za sabotaže, mučenja i likvidacije, neovisno o tome kojoj vojsci postrojba pripadala, no od (hrvatskih) autora časno je, a za istinonosne intencije filma dobro, da su izabrali upravo hrvatske vojnike, i to jasno konkretizirali (za razliku od Vladimira Perišića koji se u inače odličnom filmu “Ordinary People” priklonio, u tom smislu, apstraktnijem pristupu). A zbiljskoreferencijalne uputnice s ključem i ranije spomenute povijesne relacije između Drugog svjetskog i Domovinskog rata, šlag su za upućenu publiku, šlag koji doduše u dijelu domaće (desne) javnosti može izazvati nelagodu i/ili protest, što je zapravo dobrodošla reakcija, dok ga ona inozemna uopće neće akceptirati, što filmu ipak oduzima dio naboja. No tu već dolazimo na područje izoliranosti manjih društvenih zajednica, i ne samo manjih, odnosno na dominaciju amerikanocentričnosti u današnjem (zapadnom) svijetu.

Manjak u završnici

Naime, takoreći svi mi obično znamo što je provokativno i subverzivno u američkom kontekstu, ili to možemo vrlo lako saznati, no očekivati sličan interes u suprotnom smjeru, ne samo s američke nego i s ostalih “velikih” strana, posve je nerealno. I zato priče koje stižu s ovih prostora, a nisu posve pronične (što ne mora imati nikakve veze s tzv. težinom djela, kao što svjedoči “Ordinary People”, koji je tradicionalno govoreći “težak” film), imaju naporniji put inozemnog proboja.

Inače, “Crnci” uspijevaju u onom najbitnijem za tu vrstu filma – maestralnom kreiranju atmosfere tjeskobne napetosti i ekspresivnom profiliranju karaktera unutar malog dramskog prostora. Osobito su dojmljive šumske scene (naročito ostranjen poetičan prizor s divljom svinjom koja se iznenada pojavljuje među drvećem, ispred vojnika), a jedini prigovor može se uputiti režijskoj izvedbi završnog smrtonosnog obračuna, kad ostaje nejasno tko je i kad ubio Šarana (jednog od nekolicine ravnopravnih protagonista). Dio kritike zaključio je kako je riječ o najboljem hrvatskom ratnom filmu od osamostaljenja, što i nije neki kompliment kad se zna porazna kvaliteta “konkurenata”; mnogo je važniji dojam da su “Crnci” jedan od najboljih domaćih filmova u proteklih dvadeset godina.