Financijski udar na izbjeglice

Izbjeglice u Srbiji, oni koji su sebi gradili kuću, nalaze se pred ozbiljnim problemima. U toku je postupak legalizacije za građevinske objekte građene do septembra 2009. godine. Svi koji su gradili do tog perioda nelegalno dužni su da do 11. marta 2010. prijave objekat za legalizaciju jer vlast prijeti rušenjem onima koji to ne urade. Kako se približava taj rok, tako raste nervoza među izbjeglicama koji su uspjeli da se skuće. A najveći broj njih je to uspio iscrpivši se do kraja, prodajući budzašto imovinu u Hrvatskoj, pozajmljujući novac od rođaka i prijatelja, radeći danonoćno. Kao rezultat imaju kuću bez fasade, sa nekoliko uređenih prostorija i sa više od pola kuće koja čeka neke bolje dane da bude dovršena.

Samo na širem prostoru Beograda, na gradskom obodu, napravljeno je na desetine hiljada kuća. Gradilo se masovno i u Novom Sadu, u sremskim gradovima, Pazovi, Inđiji, Rumi, Mitrovici, Šidu, zatim u Somboru, Apatinu, Subotici. I gradilo se po pravilu nelegalno jer za legalnu gradnju nije bilo mogućnosti. Nisu postojali ni generalni, a kamoli provedbeni urbanistički planovi za gradnju. Ponegdje nije bilo ni formiranog katastra.

Država podsticala nelegalnu gradnju

Sama država je diskretno podsticala nelegalnu gradnju jer su nove kuće bez većih problema i uz plaćene takse priključivane na struju i vodovod. U okolini Zemuna općina je prodavala zemljište za gradnju, iako se radilo o poljoprivrednom zemljištu. Čitava naselja u okolini Beograda, poput Busija, Grmovca, Šangaja, Ovče, velikih dijelova Batajnice, nicala su u njivama i na poljanama koje su novi žitelji kupovali za svoj novac, sami finansirali niskonaponsku mrežu i trafostanice, vodovodnu mrežu, sami asfaltirali saobraćajnice.

Pokušavala je država nekoliko puta donijeti Zakon o legalizaciji, ali bi akcije legalizovanja bile brzo zaboravljane. Važeći zakon, koji je stupio na snagu u septembru 2009, do sada djeluje najozbiljnije i po onome što najavljuju nadležno Ministarstvo za prostorno planiranje i zaštitu životne sredine i prateća kampanja biće velik, neizdrživ udar na džep skoro svakog bespravnog graditelja.

Pod vrlo privlačnim motom “Svoja kućica svoja slobodica”, ministarstvo poziva sve koji nemaju građevinsku dozvolu da se do 11. marta prijave za legalizaciju i da podnesu adekvatnu dokumentaciju. Onima koji to urade, stavlja se u izgled legalizacija uz poprilične troškove, a onima koji se ogluše, prijeti se rušenjem objekta.

Teško da se namjeri države da provede legalizaciju može šta načelno prigovoriti. Bez legalizovanja nema vlasništva. No, čim krenemo samo korak od te namjere, dolazimo do velikih problema. Prvi je taj što je dopuštena nelegalna gradnja takvog obima i u neprekidnom trajanju od 20 godina, da bi to u red za neko razumno vrijeme teško mogle dovesti države sa deset puta većim administrativnim kapacitetom od onoga koji ima Srbija. Drugi je što se nalazimo na polju gdje se otvaraju mnoga socijalna i moralna pitanja na koja je prije legalizacije potrebno odgovoriti. Radi se o novcu koji država hoće da uzme od građana, a da to nema objektivnog pokrića. Recimo, legalizacija jedne kuće koja ima ozidanu površinu veću od 100 četvornih metara (a skoro svaka toliko ima), a nalazi se na obodu grada, udaljena od centra i do 20 kilometara, neće koštati manje od deset hiljada evra.

Rate i krediti za legalizaciju

Za objekte preko 200 četvornih metara ozidane površine legalizacije košta preko 20 hiljada evra. Pritom oni koji su gradili već su snosili troškove za infrastrukturu, sami finansirali elektro-mrežu, vodovodnu mrežu, kanalizaciju, probijanje i asfaltiranje ulica. Poznat je primjer naselja Busije u zemunskoj opštini gdje je država, odnosno lokalna samouprava prvi dinar uložila tek kad su stanovnici tog novoizgrađenog naselja počeli graditi crkvu. Gradski funkcioneri su, najviše zbog izborne kampanje, došli tamo i saopštili da će iz budžeta pomoći gradnju crkve sa nekoliko desetina hiljada evra. Biće zanimljivo vidjeti hoće li država tražiti novac i za legalizaciju crkve.

Država nudi otplatu troškova legalizacije na rate, a neke banke i kredite, pa će graditelji doći u situaciju da, živeći u kući i naselju koje su sami gradili, plaćaju bar pet godina ratu ravnu visini najamnine koju plaćaju podstanari u Beogradu. Postoji jedino nada da će donosioci odluka ublažiti visinu i uslove plaćanja jer oni nisu regulisani zakonom, nego aktima lokalnih samouprava. Prosto, razum na to navodi.