Izmišljanje balkanskog brenda

Povod za razgovor s Vladislavom Bajcem, piscem i osnivačem nakladničke kuće “Geopoetika”, bilo je predstavljanje hrvatskog izdanja njegove zadnje knjige “Hamam Balkanija”, kojom prilikom je održao dvije izuzetno posjećene tribine, jednu u organizaciji izdavačke kuće “Fraktura”, a drugu u “Prosvjeti”.

Koliko u proboju knjiga pomaže ili odmaže međusobna sličnost jezika ili različito imenovanje jednog jezika koji se govori u ovom dijelu Evrope?

– Moj roman je specifičan jer se sa mnogo značenja bavi dvostrukošću identiteta. Između ostalog, kako se roman odvija u vreme Mehmed-paše Sokolovića u 16. veku i u današnje vreme, poglavlja iz jednog perioda pisao sam ćirilicom, a iz drugog latinicom. To je nešto što samo srpski jezik može, jer niko drugi ne koristi dva pisma. Pošto u Hrvatskoj mlade generacije nisu učile ćirilicu, složio sam se da za hrvatsko tržište knjiga bude štampana samo latinicom jer želim da je pročita što više ljudi.

Pišući o Mehmed-paši bavio sam se činjenicama koje sam pretakao u fikciju ili ih ostavljao onakvima kakve jesu. On je podelio familiju na dva dela. Jedan je ostao u hrišćanstvu: braća i rođaci bili su mu četiri kolena za redom postavljani za pećkog patrijarha. Drugi deo familije, sinove i rođake, postavio je na najviša mesta kao beglerbegove ili guvernere provincija u Osmanskom Carstvu. Taj dualitet je dovoljno komplikovan sam po sebi. A kada razmišljamo o višegradskoj ćupriji, zaboravlja se da zadužbina jeste Mehmed-pašina, ali da je most gradio najčuveniji graditelj Mimar Sinan koga je Ivo Andrić, pišući svoj roman, prećutao.

Kakva je književna, ali i pozorišna i filmska publika u Srbiji?

– U Srbiji je uvek postojao sloj ljudi koji se bilo kroz politiku bilo kroz kulturu protivio zvaničnoj politici. Postoji dovoljno širok krug ljudi, što se vidi i u prodaji knjiga gde možete postići neke konstante. Dakle, postoji publika koja stalno kupuje velik broj naslova. S druge strane, imate i širok krug ljudi koji kupuje tek pojedine naslove koji doživljavaju velike tiraže, pa tako postaju izmišljeni hitovi. Treba edukovati ljude šta je vredno i šta nije vredno. Literatura nije matematika, iako postoje pisci koji misle da su brojevi značajni u njihovoj književnosti. Treba reći da je Beograd kao balkanski grad koji je najkozmopolitskiji po svom duhu, i pored svega što se dešavalo, različit u odnosu na većinu drugih mesta. Novi Sad i Subotica su OK, ali sve južno od Beograda je pomalo tužno. Iako je Niš univerzitetski grad sa mnogo mladih ljudi i fakulteta, na mapi kulture kao da ne postoji.

Koliko se naše poimanje Balkana razlikuje od onog evropskog, odnosno britanskog?

– Objavio sam knjige Vesne Goldsvorti koja je poreklom Beograđanka, a predaje u Londonu i napisala je izvanrednu knjigu “Izmišljanje Ruritanije”. Na primeru književnosti, filma i TV-a pokrila je 19. i 20. vek i ispričala priču kako su zapadnjaci u tom periodu oslikavali Balkan. Njihovi novinari su o Balkanu pisali gluposti kako bi privukli javnost i to je u jednom trenutku pretočeno u faktografiju koja je počela da se koristi u oficijelnoj politici diplomatija tih zemalja prema Balkanu. Zbog toga smo dobili sliku Balkana koja je potpuno drugačija od realnosti, kakva god ona bila. Mi smo kao kvisko – kada treba da se izvuče nešto negativno, eto nas. Za to smo i sami delimično krivi, ne samo što se ponašamo kako ne valja, nego i zato što ne radimo da te stvari ispravimo.

Koliko se vaše poimanje Balkana i njegove historije razlikuje od poimanja Balkana Emira Kusturice ili Gorana Bregovića koji su u Evropi prepoznati kao balkanski brendovi?

– Ne volim taj brend. Artistička strana svega što predstavljaju je u redu, ali ne podržavam ono šta radi Kusturica koji sopstveni opus posvećuje samo određenom uglu viđenja Balkana. Ne mislim da je Balkan to što on pokazuje, to je egzotika koja je delimično tačna, ali ne zaslužuje da bude predmet celokupnog opusa jednog kreativnog čoveka. Ne znam zašto to čini jer mi ne deluje kao čovek koji žudi da pokaže samo negativno. Da li je to balkansko crnilo koje je u ljudima, ja to ne znam. Goran Bregović je prilikom stvaranja svojih pesama godinama koristio poznate stvari u muzici i on je to delimično priznavao. Ali poslednji period njegovog stvaralaštva sastavljen je od mnogo čega što se može naći kod drugih. Te kompilacije možete da pravdate time da je folklor sveprisutan, pa ga morate koristiti, ali za to ne bih potpisivao autorstvo.