Karalica ipak varalica
Kad akademik Ivan Aralica već hoće biti “karalica”, pa, neka mu bude (karati se, prema rječniku hoće reći – “reg. razg. ekspr.” – svađati se, dakle karalica je svađalica). Ovoga, od moje malenkosti mnogo većeg, uglednijeg, boljeg i uvaženijeg kolegu po peru (doduše, supostojimo u različitim kategorijama, on kao poznati pripovjedač, a ja tek kao puki, slabo uvaženi kritičar), ne bih u ove manjinske novine uvlačio po nekoj privatnoj osnovi samo zato jer me je u posljednje vrijeme dvaput opatrnuo. No, kako je on sam u dva navrata – najprije u nedavno objavljenoj knjizi, autobiografskome romanu (!) “Život nastanjen sjenama” (“Znanje”, Zagreb, 2009.), a potom u skorašnjem intervjuu (s Andrijom Tunjićem, “Vijenac”, 11. II. 2010.) – nekakvo naše moguće nadmetanje, začikavanje, podbadanje velikodušno smještao u širi društveni kontekst, postao sam toliko slobodan da se i ja ovdje na to referiram.
U “Životu nastanjenom sjenama”, veoma opsežnoj knjizi (od 1.000 str.), koju nisam dočitao, pa je (još) ne prikazujem, već samo ekscerpiram jedno poglavlje (“Ormarić”), u kojemu pisac svodi račune s “profesionalnim huliteljima” (Prvim, Drugim, Trećim i Četvrtim kritičarem) svojih djela i figura, tj. osobnosti.
Premda sam se s lakoćom prepoznao u ulozi “Drugog kritičara” – jer pisac izravno navodi i jedan moj tekst koji se na njega odnosi(o) – pobojao sam se zaključujem li ispravno, tj. da nisam li i ja jedna od “sjena” koje “nastanjuju” život našega akademika. Na osnovi srednjoškolskoga obrazovanja iz filozofije, sinula mi je asocijacija na jednu parabolu iz Platonove teorije ideja, kad razliku između “intelektualne vizije i nejasne vizije čulne percepcije” ilustrira glasovitom usporedbom s pećinom ili špiljom. Navodim prema “Istoriji zapadne filosofije” B. Russella (“Kosmos”, Beograd, 1962.): “Prema ovom poređenju, one koji se ne bave filosofijom možemo uporediti sa ljudima zatvorenim u pećinu. Ovi ljudi mogu da gledaju samo u jednom pravcu jer su vezani, i imaju za leđima vatru a ispred sebe zid. Između njih i zida nema ničega; sve što oni vide, jesu njihove sopstvene senke i senke stvari koje se nalaze iz njih i koje na zid baca svetlost vatre. Oni čvrsto veruju da su ove senke stvarne, a nemaju pojma o objektima od kojih dolaze ove senke… (…): ovde su oni još od svog detinjstva, a noge i vratovi su im sputani lancima, tako da ne mogu da se maknu i mogu gledati samo ispred sebe… (…) čudni su ovi zarobljenici i sami … I oni vide samo svoje sopstvene senke ili senke drugih, koje vatra baca na suprotni zid pećine.”
I tako, dok usred pećine, u kojoj boravi (u prenesenom smislu) plamti vatrica, sjenke koje vidi, naš pisac smatra stvarnima, a ognjište svetim. Toliko se u (“Vijencu”) rasplamsao u reklamiranju “ognjištarstva” – u opreci s “urbanim rasizmom” – da je posegnuo daleko preko svojih granica. Po njemu ognjištari postoje u svim književnostima (pa što, neka, kao kampanilisti, ultramontalisti, regionalisti, lokalisti?!), pa kaže: “I Rusi su imali ognjištare. Dostojevski je bio za ruske pojmove ognjištar, žestoki ognjištar. Taj je ognjištar utemeljitelj moderne svjetske književnosti.” Kod ove se tvrdnje moje obrazovanje zagrcnulo, kad i ovako nisam, poput našega akademika, “studirao ruski jezik” i nisam kao on “dobar dio književnog odgoja stekao na ruskoj književnosti”. Naime, u svojem neznanju držao sam Dostojevskog poglavito piscem grada (“urbanim”), budući da kao utopijski socijalist i propovjednik “osvajačkog panslavizma” nije mogao u kakvoj udžerici čitava života džarati vatricu (tako da je ono, što mu zahvaljuju francuski egzistencijalisti, sve prije nego ognjištarstvo). Da bi dalje podjario ovu raspravu naš akademik dokazuje da je “cijela naša realistička književnost građena na oporbi grada i sela”. Točno, ali onaj koji je u ruskoj književnosti inaugurirao ovaj stav – tj. hvaljenje seljaštva i kritiku gradske, posebno zapadnjačke kulture! – zvao se Lav Nikolajevič Tolstoj. Eto, što bi moglo biti posred ognjišta, naime da je u razgovoru (s A.T. u “Vijencu”) naš uvaženi akademik naprosto Dostojevskog pobrkao s Tolstojem.
Koji je najveći ruski pisac, glasi školski vic? Zna se, Tolstojevski! Za aplauz na ovaj odgovor pobrinula se gđa Marija Peakić Mikuljan (pjesnikinja, urednica i nekoliko godina predsjednica DHK-a), u svojem dnevniku (u “Hrvatskom slovu” od 19. II. o.g.), u kojem se, među ostalim, bezmjerno oduševila Araličinim intervjuom: “Kakva bujica duha, iskustva, obrazovanosti, intelektualnoga i ljudskog poštenja…” Slažem se, sve to je sjajno, kao i ono što gospođa hvali “o urbanom rasizmu i Dostojevskom kao svjetskom ‘kralju ognjištara'”! Bogme, neka jača potpora poznavanju ruske književnosti i onih zasada koje su se, eventualno, mogle i kod nas primiti. “Kakva je to pljuska napuhanim puranima naše književne kritike!” trijumfalno kliče gospođa u podršku “karalici”, koji se ipak pokazao kao – “varalica”!