Odveli ga “zenge” u automobilu bez registracija

Iako je od tada prošlo skoro 19 godina, sudbina dvadesetak vukovarskih Srba nestalih u predvečerje rata 1991. još nije rasvetljena. Među nasilno odvedenima građanima Vukovara srpske nacionalnosti bio je i 52-godišnji Mladen Mrkić, direktor kooperacije u VUPIK-u, kome se svaki tragi gubi 31. jula u popodnevnim časovima.

– Koliko sam znala tada toliko znam i danas. Ništa više – kaže njegova supruga Radojka, koja je izgubila svaku nadu da će njegove posmrtne ostatke ikada naći i dostojno sahraniti.

– Bilo je vreme žetve, a Mladen je zbog zdravstvenih problema sredinom jula nekoliko dana proveo u vukovarskoj bolnici. Tamo ga je posetio kolega s posla i doneo mu na potpis isplatne liste za 40-ak radnika koji zbog blokiranih puteva nisu mogli dolaziti na posao iz okolnih, uglavnom srpskih sela. Kobnog dana imao je sednicu radničkog saveta na kojoj se od njega zahtevalo da objasni zašto je to učinio – kaže naša sagovornica, dodajući da nikada nije uspela saznati kako je sednica okončana.

Ostala vrećica na kojoj je pisalo “Mrkić”

Po završetku sastanka, koji je trajao nekoliko časova, Mladen Mrkić zaputio se kući. Oko 14.30 časova u samoposluzi koja se nalazila u prizemlju njihove stambene zgrade, kupio je hleb i mleko. Po izlasku iz trgovine presrela ga je nekolicina pripadnika tadašnjeg Zbora narodne garde. Nakon što je s njima kratko raspravljao, odvezli su ga u automobilu bez registarskih tablica. Na trotoaru je ostala papirnata vrećica s hlebom i mlekom na kojoj je pisalo “Mrkić”.

To je sve što je o nestanku svog supruga saznala Radojka Mrkić. Premda je oko 17.30 časova, po povratku iz Obudovca gde je bila u poseti bolesnoj majci, odmah alarmirala sve strukture tadašnjih vlasti u Vukovaru i šire, rezultata nije bilo. Iste noći je tri puta odlazila u Sekretarijat unutrašnjih poslova i sedište Teritorijalne odbrane, gde su uporno negirali Mrkićevo hapšenje.

Pokucala je od tada na mnoga vrata, ali je svaki put naišla na zid tišine.

Mladen Mrkić nije bio politički aktivan. Bio je civil, građanin Vukovara koji je, ispostavilo se, naivno verovao u ravnopravnost svih građana. Zato i nije otišao iz Vukovara kada su to mnogi Srbi iz straha učinili.

– Videvši šta se događa u gradu, ja sam mu više puta znala reći da se sklonimo negde, ali on je to odbijao. Govorio je da doneseni Ustav garantuje prava svakom čoveku i da smo na pragu 21. veka pa se nećemo valjda jedni s drugima preko nišana obračunavati – priča Radojka.

Vukovar i dalje tabu tema

– Ljudi su licemerni. Svi koji su prošli kroz hrvatske vlasti od 1991. do danas znaju šta se događalo u Vukovaru i svi prelaze preko toga. Vukovar je i dalje tabu tema. Uverena sam da svi podaci iz tog vremena postoje negde u arhivama – kaže Radojka ogorčena što niko ne poteže pitanje odgovornosti za ubistva srpskih civila.

Do pre desetak godina sveće je svom suprugu palila na vukovarskom Novom groblju gde je pronašla 29 grobova s oznakama “NN”. Mislila je da je možda među njima i grob njenog Mladena. U zimsko doba, 1998. na 1999. godinu, ti su grobovi nestali, a kako je kasnije saznala, tu su bila obavljena probna iskapanja. No, ništa nije bilo nađeno.

– Pretpostavljam da se posmrtni ostaci mog supruga možda nalaze u zajedničkoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju gde se nalaze leševi ekshumirani iz mnogih grobnica koji čekaju na identifikaciju. Stalno govorim svojim prijateljicama, koje su takođe izgubile svoje bračne drugove, da jedanput odemo, položimo venac i upalimo sveće. Ako naši muževi i nisu tamo, verovatno ima drugih koje takođe traže njihovi najmiliji.

Krajem jula 1991. odvedeno više od 20 ljudi

Nestanci Srba u Vukovaru i na području zapadne Slavonije 1991. i dalje su nepoznanica.

– Pokušala sam objediniti te podatke, ali bezuspešno, jer je velik broj ljudi 1991. napustio Vukovar. Neki se više nisu vratili. Većina njih je svoje nestale prijavila udruženjima u Srbiji – navodi Ružica Spasić, predsednica Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih lica u Vukovaru. Iako tačnog broja nestalih Srba iz Vukovara nema, zna se da je više od 20 ljudi odvedeno već krajem jula 1991. iz svojih kuća ili sa radnih mesta. Neki su pokupljeni na ulici, odvedeni iz bolnice, dignuti usred noći iz kreveta.

– Nemamo lokacije grobnica u kojima bi se mogli nalaziti njihovi posmrtni ostaci. Očekivalo se da će jedan broj tih ljudi biti ekshumiran na groblju u Novom Sadu gde su sahranjena tela koja su doplutala Dunavom. Tamo je bilo oko 60 posmrtnih ostataka, od kojih je nakon identifikacije utvrđeno da je polovina bila hrvatske nacionalnosti. Smatramo da su ostali Srbi, međutim do sada je identifikovano samo troje – kaže Ružica Spasić.