Sanader – odlazak neobičnog čoveka iz neobične priče

Po mnogo čemu Ivo Sanader je neobičan čovek. U predizbornoj kampanji za predsednika HDZ-a delovao je poprilično bezlično nasuprot Iviću Pašaliću. Nisam se, svojevremeno, mogao oteti utisku da je izabran zato što se glasalo protiv, a ne zato što se glasalo za.

Odmah po izboru počeo se pojavljivati u javnosti kao samouveren, elokventan, samosvestan vođa i, što da ne kažem, kao čovek sa karizmom. Kad to kažem mom prijatelju Simi, s kojim delim vreme, kafu i nesporazume, on odmahne rukom: “Ma populista, govorio je ljudima ono što žele da čuju.” U redu, ali koji političar na taj način ne podilazi glasačima? Sanader je to radio najopuštenije, samosvesno i inteligentno – najbolje.

Nekoliko koraka više

Kažu da je bio autokrata. Sumnjam. Čovek je bio vrlo inteligentan, obrazovan, uverljiv – zašto bi mu trebao oreol nepogrešivosti da bi zaštitio svoj autoritet?

Njegov odlazak je takođe čudo, valjda ćemo jednog dana saznati okolnosti koje su dovele do toga: da li su to faktori koji se kolokvijalno nazivaju međunarodna zajednica, zdravlje, kukavičko bežanje od problema koji su, u plimnoj recesiji, dolazili u valovima. Najintrigantnija je ona verzija da je Jadranka Kosor žrtveno jare istureno da izgori, lojalni pion odabran za žrtvovanje. Ne verujem, previše je providno. Istina je da premijerka koristi tu percepciju da bi ojačala svoj položaj. Većina analitičara smatra da je Sanader politički mrtav, neki mu, pak, predviđaju robijašku karijeru kada se vlast promeni i njegovi prijatelj izgube pozicije moći.

Jedan od najneobičnijih poteza nekadašnjeg premijera je odlazak na božićni prijem SNV-a. Bila je to medijska poslastica prvog reda. Prvi put je predsednik hrvatske vlade došao na jedan takav skup. Nije poslao zamenika ili izaslanika, došao je sam. Na tom prijemu opušteno i dostojanstveno čestitao je pravoslavcima Božić. To je bio značajan odmak od srbofobije koja je desetljećima preko medija, političkih i kulturnih autoriteta, bila prisutna u našim životima. Godinama je pljuvanje po Srbima garantovalo uspešnu političku karijeru, godinama je biti Srbin u Hrvatskoj bila stigma, krst pod kojim smo stenjali svakodnevno. Svaka logika koja je imala za cilj normalizaciju između srpskog i hrvatskog naroda pretpostavljala je strategiju malih koraka. Sanader je napravio nekoliko koraka više. Neprijatelji i oponenti smatrali su da će taj njegov potez hadezeovska izborna baza dočekati na nož i da će zbog toga izgubiti izbore.

Bandićevo šegačenje

Desilo se suprotno. Sanaderova popularnost je porasla. Nisu Hrvati počeli odjednom voleti Srbe, međutim većina je sa olakšanjem dočekala Sanaderovu gestu da bi se rešila srbofobne poze u svakodnevnoj komunikaciji. Sanader je riskirao i pogodio, ali je riskirao na taj način što je ušao u našu kuću i rekao: “Hristos se rodi.” Zbog te rečenice Pupovčev koncept koalicije sa HDZ-om dobio je smisao. U javnoj komunikaciji počeli su se pojavljivati hrvatski nacionalisti, koji su naglašavali da oni ne mrze Srbe. Novina za nevericu, ravna čudu, kojoj je prostor otvorio Sanaderov korak. Tu gestu ne treba preuveličavati, ali je ne treba ni zaboraviti: bio je to čin čoveka od integriteta, čoveka sposobnog za viziju.

Sećam se Milana Bandića na tom istom prijemu. U jednom trenutku uhvatila ga je panika da je otišao predaleko pa je pokušao od svega napraviti karikaturu šegačeći se sa koljivom. Zbog toga nije dobio moj glas na poslednjim izborima.

Ne znam kako će završiti neobična priča o neobičnom čoveku Ivi Sanaderu. Ali mislim da je naša obaveza da svedočimo o jednom neobičnom trenutku u kojem su se sreli vizija i integritet – ako je u nama vizije i integriteta.