Vrijed od “uvrjeda”
Koga Srbi svrbe, taj se češe – o Srb! Baš su neki navalili u “Hrvatskom slovu”, našem jedinom tjedniku za kulturu, da po svaku cijenu spriječe “obnovu četničkog spomenika” u tome mjestu, kojim je spomenikom (rad Vanje Radauša) desetljećima (od podizanja spomen-obilježja 1949. g. do njegova rušenja 1990.) bilo podržavano sjećanje na lički ustanak 27. srpnja 1941. Međutim, toga datuma “nije počeo nikakav ustanak, ni lički, ni hrvatski” (objašnjava nam pisac i nakladnik Josip Pavičić, u “HS” od 5. veljače 2010.). “Tog su dana ostaci kraljevske vojske, skupine četnika, među koje se ubacio i poneki komunist (podcrtao I.M.), te represijom ustaških vlasti i četničkom propagandom izbezumljeni seljaci srpske nacionalnosti krenuli u rušilački pohod ne samo protiv institucija hrvatske vlasti, nego i protiv svega hrvatskoga, a ponajprije protiv posve nedužnih i nezaštićenih hrvatskih seljaka.” Tako to biva u građanskom ratu, kad udari susjed na susjeda, 1941. godine, jednako kao i 1991. godine! Neslavno počelo, još gore završilo, jer jedan uzrok traži drugi povod i tako u beskraj. Normalno da su seljaci srpske nacionalnosti bili “izbezumljeni”, jer su do tada ustaše već bili ostavili dosta dokaza o svojoj civiliziranosti. Zato je normalno (?) rušitelje i palikuće iz Srba nazivati “barbarima”, kad su se u svojem pohodu, nakon Srba našli u Boričevcu, selu nedaleko od Donjeg Lapca, što osobno/obiteljski pogođen Josip Pavičić čudno dovodi u uzročno-posljedičnu svezu (Srb je jedno, a Boričevac drugo, tako da je spomen-obilježje na narodni ustanak podignuto samo u prvom). Ali kako “divljanje” i “vandalizam” pobunjenika nisu imali mjere, tako je tada na boričevačkom groblju “srušen i spomenik (Pavičićevom) djedu Nikoli… bakama Ani i Mari i svim precima koji su počivali na tome groblju. Ni spomenici, crkva, selo, nikad nisu obnovljeni. Barbari koji su zločin počinili to nisu dopuštali”.
Normalno (!), da i ovu nepravdu valja ispraviti/kazniti/obeštetiti/ispričati se/poniziti se (obiteljske su uspomene nedodirljiva relikvija), jednako kao što bi mene zanimalo jesu li pronađeni/identificirani oni barbari koji su otprilike tada, u isto vrijeme, masakrirali jadnu Nadu Dimić, pa ako jesu imenovani, jesu li kažnjeni? Herojska omladinka, radnica ilegalka i borac prvog partizanskog odreda (formiranog 22. VI. 1941. u Brezovici kod Siska), Nada Dimić (1923.-1942.) nakon niza pustolovnih preokreta (hapšenje, bježanje iz zatvora i td.), na kraju pada u šape ustaškoj policiji u Zagrebu, da bi u zatvoru na Savskoj cesti doživjela sadističko-nekrofilno mučenje, do dubina takvog užasa, opis kojega papir ni danas ne podnosi (ipak samo da spomenem, kao kontrast barbarskome rušenju nadgrobnih spomenika, da su se krvoločni sadisti nad lijepom mladom ženom, osim svega ostalog, iživljavali i tako, da su joj, vezanoj naglavce uz stranu stola, u vagini gasili čikove, dok su pijančevali, kartali i pušili u mučionici!)…
“I sad netko očekuje da budemo za obnovu spomenika genocidu!”, zaključuje J. Pavičić (ali, molim, polako s teškim usporedbama, jer ustanički bijes/retorzija još je samo manufaktura, a za genocid će tek biti potrebna državna industrija kao u Jasenovcu!). “O tome ćemo razgovarati kad se obnovi spomenik djedu Nikoli, Boričevac i njegova crkva. Prije toga ću svaki razgovor o obnovi u Srbu smatrati osobnom uvrjedom.” Spušten s visine “uvrjede hrvatskom narodu” (kako je to objavljeno u “HS” od 29. I. o.g.), na “osobnu uvrjedu”, to problematično spomen-obilježje kao da pomalo gubi na svojoj važnosti. Jer, bilo koji spomenik, bilo kome i bilo gdje može u nekih i/ili mnogih provocirati kojekakve proturječne osjećaje, a oni su daleko od toga da bi bili društveno-povijesnim mjerilom ili pokazateljem historijske istine. Utoliko odlučnije tvrdi Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća: podizanje spomenika u Srbu (a riječ je samo o obnovi i vraćanju na staro mjesto) on drži “uvrjedljivom provokacijom jer je povijesna znanost nedvojbeno dokazala da je u vrijeme koje spomenik glorificira izvršen pokolj nad Hrvatima. Radi se, dakle, o pokušaju rehabilitacije četništva u Hrvatskoj…” (“HS”, 29. I.). Ovakve konfabulacije, koje kao da su posljedica otrovanja prevelikim uživljavanjem u smisao nekog simbola, bilo bi dobro ostaviti da odjekuju u praznini (kao bijesnu himeru u bačvi), kad se ne bi naslućivalo da se o Srb češu oni, koje svrbe – Srbi (kakav spomenik, kakvi bakrači)… Nadati se je, samo, da od silnih “uvrjeda” još nitko nije zaradio – vrijed!