Život sveden na tercijar

INFOGRAFIKA

– 1910. Rijeka ima 30.000 stanovnika i 6.484 industrijskih radnika

– 2008. Rijeka ima 150.000 stanovnika i 7.185 radnika u proizvodnji

– 1971. na širem području grada zaposleno 25.000 proizvođača

– 1971. samo u brodogradnji radi 7.000 škverana

Prije točno sto godina, dakle 1910, kada je imala samo 30 tisuća stanovnika, i danas, kada u njoj živi gotovo 150 tisuća ljudi, Rijeka ima gotovo identičan broj industrijskih radnika. Te daleke 1910. godine u malenoj Rijeci svoj kruh u industriji zarađivalo je 6.484 radnika. Godine 2008, otkada datiraju posljednji arhivski podaci u Hrvatskoj gospodarskoj komori, Županijskoj komori Rijeka, radnika je 7.185. S obzirom na recesijska vremena i trend otpuštanja radne snage, taj broj danas je nesumnjivo pao ispod sedam tisuća. Dakle, ovoga trenutka proizvodnjom se u Rijeci bavi gotovo jednak broj osoba kao i prije stotinu godina.

Godine 2008. najveći je broj radnika vezan uz brodograđevnu industriju, njih 2.864. Od toga na zaposlenike “3. maja” otpada 2.120, metalskih radnika ima 1.332, u prehrambenoj industriji ih je 637, a u proizvodnji strojeva i uređaja 678.

U zlatna vremena riječkog gospodarstva 1971. godine, na širem području što ga je tada obuhvaćala Rijeka, u proizvodnji je bilo zaposleno ukupno oko 25 tisuća ljudi. Samo u brodogradnji radilo je više njih nego što je danas cjelokupne industrijske radne snage, dakle više od sedam tisuća, a isto toliko i u metalnoj industriji (7.100 radnika).

– Od početka 90-ih u Rijeci se kontinuirano smanjuje broj zaposlenih u industriji – kaže Mario Pola, voditelj Odjela za industriju HKG-Županijske komore Rijeka.

Loše vođena gospodarska politika

Više je razloga za današnju sliku Rijeke. Taj grad vodeća politička elita već dulje vrijeme voli nazivati “urbanim turističkim središtem” u kojemu industrija ustvari ne smije stanovati. Nekadašnja postrojenja danas su prazna ili su, u boljim slučajevima, pretvorena u povremena glazbena i kulturna okupljališta, gradska parkirališta ili su nekim njihovim dijelovima smješteni ugostiteljski objekti, kojih danas u Rijeci ima nebrojeno.

– Naprosto mislim da je budućnost grada loše promišljena pa je, prema tome, loše vođena i gospodarska politika. Istina, mora se reći da i u Europi vlada trend smanjenja teške industrije u većim gradovima, ali sasvim sigurno ne u ovolikoj mjeri. Više je nego očita namjera da se život Riječana svede na tercijar, uslužne djelatnosti ali, molim vas, može li se živjeti samo od toga?! Odgovor na to pitanje nameće se sam znamo li da su potrošačke mogućnosti građana jednostavno katastrofalne i svakoga su mjeseca sve manje – kaže Jadranka Tomašić, čelnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske u Rijeci. Isto tako, dodaje, Rijeku se nipošto ne može promatrati izdvojeno iz konteksta čitave zemlje koju, prema njezinu mišljenju, karakterizira potpuni nedostatak strategije razvoja države.

– Na primjer, nekadašnji linijski brodar “Kroacija lajn” (“Jugolinija”) u velikoj je mjeri bio zaslužan za uzlet riječke luke koja je, upravo zahvaljujući njemu, bila toliko velika i uspješna. Velik promet posljedično je dizao i brojne druge djelatnosti koje su stvarale dodatnu vrijednost, recimo špediterstvo. Propast brodara i pad prometa luke onemogućili su otvorenje ili opstanak takvih tvrtki koje su ovisile o njima. Tercijar sasvim sigurno nije rješenje unapređenja kvalitete života u Rijeci i mislim da se konačno mora odrediti kakav koncept industrije ovdje želimo i možemo imati. Konačno rješenje problema s brodogradnjom možda je i posljednja šansa da se nešto konstruktivno dogodi i da ne bude zatvoreno ovo malo radnih mjesta u industriji što ih danas imamo – kaže Jadranka Tomašić i zaključuje da vodeći riječki političari i dalje pričaju pogrešnu priču ili se vade zbog ranijih nepromišljenih poteza.

Najprozivaniji među njima nesumnjivo je Slavko Linić, čovjek koji je tih 90-ih godina bio gradonačelnik Rijeke, a i danas se malo što u strateškom promišljanju riječke gospodarske budućnosti bez njegove volje može provesti u djelo. Međutim, Linić i dalje tvrdo stoji na pozicijama da industriji, posebno onakvoj kakva je nekada postojala, u Rijeci nema mjesta.

– Stupanjem na snagu tržišne ekonomije odmah je postalo jasno da se stvari moraju stubokom mijenjati jer su napuštanjem socijalističkog modela gospodarenja zavladala neka nova pravila. Najsažetije: manje industrijskih radnika, više novih tehnologija i, nazovimo je tako, administracije u tehnologiji. Strategija je bila jasna – većinu djelatnosti koja se veže uz industriju iseliti iz grada na periferiju, u tzv. riječki prsten, a u samome gradu razvijati promet u najširem smislu te riječi: luku, špediciju, visoke tehnologije i tercijar. Bilo je u to vrijeme velikih otpora, pa i sukoba zbog takvog promišljanja i odluke da ne pomažemo posrnuloj industriji, koja je nosila vrlo malu zaradu, a koristila goleme prostore, ali smo bili ustrajni – kaže Slavko Linić. Dodaje da je europski prosjek učešća industrijskog radnika u bruto društvenom proizvodu oko 6.500 eura, a riječki je cilj doseći 15 tisuća eura, što radnik u industriji ne može osigurati, za razliku od tercijara i visoke tehnologije.

– A kada uspoređujete brojke od prije stotinu ili one od prije 40 godina s današnjim brojem zaposlenih u industriji, morate biti svjesni da je upravo to rezultat činjenice da smo industriju disperzirali na periferiju, na područje Matulja, Viškova, Kastva ili Bakra. Tamo danas postoje deseci i deseci uspješnih manjih i srednjih obrtnika koji zapošljavaju upravo radnike u industriji i servisiraju potrebe luke ili brodogradilišta. Prema tome, ne možemo govoriti o tako drastičnom padu industrijske radne snage. Od nekadašnjih velikih riječkih mastodonata nastale su u okolici mnoge male fleksibilne firme koje posluju prilično uspješno – tvrdi Linić.

Linić smatra da nije pogriješio

Ipak, na području čitave Primorsko-goranske županije upravo u industriji radi tek nešto više od 16 tisuća osoba. Dakle, punih devet tisuća manje no što ih je 70-ih godina radilo u granicama tadašnje Rijeke.

Linić, koji sebe ni danas ne doživljava kao političara, već prvenstveno kao čovjeka iz gospodarstva, tvrdi da je znao što to znači tržišna ekonomija i kako je u Rijeci provesti u djelo.

– Tržišna ekonomija je sve osim prekomjernog zapošljavanja i umjetnog zbrinjavanja ljudi, zaostale tehnologije i iracionalnog korištenja strahovito velikih površina. Osim toga, suprotstavili smo se nakaradnoj pretvorbi i privatizaciji koja je u Hrvatskoj imala sasvim jasnu računicu: potjerati radnike u mirovinu ili na burzu rada i oteti vrijednu imovinu. Mi smo u Rijeci izvršili svojevrsni protuudar i uspjeli kupiti velik dio te vrijedne imovine, koja je danas dobrim dijelom u funkciji, a s druge strane kupovinom zemljišta i vrlo povoljnom prodajom osigurali smo nova zapošljavanja upravo u industriji. Nažalost, neki od projekata do danas nisu realizirani pa se tako u Vodovodnoj ulici ili u prostoru “Rikarda Benčića” još uvijek nisu pojavili zainteresirani investitori. No morate znati da je riječ o procesu koji i u uređenijim zemljama od Hrvatske traje minimalno 20 godina – kaže Linić. Zaključio je da je Rijeka izabrala pravi put, što je pokušao osnažiti tvrdnjom kako je riječ o vrlo malenom gradu ukupne površine oko 40 četvornih kilometara, s velikom gustoćom naseljenosti.

– I u ovoj situaciji Rijeka je zagušena prometom, a vi pokušajte zamisliti kako bi to izgledalo sa silnom industrijom koju smo nekada imali u samome središtu. Jednostavno, za takvo što nemoguće je osigurati cjelokupnu infrastrukturu, posebno onu prometnu – uvjeren je Slavko Linić.