Balada o slikaru, postolaru i oficiru

Janeza Rusa odavno smo zaboravili. A baš zbog njega reporteri mnogih listova iz bivše Jugoslavije pohrlili su u mjesto Žalne, tridesetak kilometara udaljeno od Ljubljane, da ga vide, upoznaju i pitaju, zašto se 33 godine skrivao od očiju svijeta, zašto ga je prijeki sud sudbine osudio na takvu dugu, da je tako nazovem, zatvorsku kaznu strogog života, s pravom žalbe, koju on nikad nije koristio. Kao da je godinama vodio jedan davno završen rat, poput onih suludih samuraja, zagubljenih po onim pacifičkim otocima koji nikad nisu htjeli položiti oružje, ni priznati i prihvatiti poraz. Njegov slučaj i za najmjerodavnije ostao je kao tajna sa sedam pečata.

Kad sam pitao za Rusovu kuću, gledali su me s podozrenjem, ali tako je bilo samo u početku, dok nije prekinuta ona tamna nit, koja dijeli ljude jedne od drugih u trenucima dok se još ne poznaju. Čim sam rekao da mi je žena Slovenka, pokazali su mi njegovu kuću, i otad smo prijatelji.

Tako sam saznao da su Rusovi u ratu bili partizanski orijentirani, i da nisu prihvatili okupaciju kao način života. Janezov brat Jože poginuo je 1944. kao partizanski borac, o čemu Janez pojma nije imao. A onda se u kući Rusovih počeo vrtjeti film Janezovog života.

– Vi ste, rekli su mi, bili borac, bili ste u sastavu one čuvene Cankarjeve brigade. Bili ste proslovenski i projugoslavenski orijentirani. Što se s vama dogodilo, zašto ste se skrivali tolike godine?

Pijuckamo žganje, kako Slovenci nazivaju rakiju, koja otvara sva usta.

Patriotizam počinje od najprostijeg

U mirno doba netko ima kuću, netko knjigu, netko postolarsko šilo, a kad nastane vrijeme velikih iskušenja, nema više lične sudbine, samo sudbine zemlje… Patriotizam počinje od najprostijeg, od drveta pored kuće, od ceste prema brdu ili rijeci, od mirisa jabuke. Rat, ta riječ odjeknula je neobično kao prvi krik sirene. Ubrzo je ta riječ postala život.

U jednom okršaju s nekom neprijateljskom jedinicom zlosretni Janez morao se predati. Otkinuli su mu petokraku, sve se okrenulo kao na vrtuljku, i on je postao domobran. Njegovi novi kolege nisu mu baš puno vjerovali, jer su znali da je od prvih dana bio simpatizer partizanskog pokreta. Kažu, kad hoće nešto da te boli, i abeceda tu pomaže. Jednog dana pao je s bicikla, glavom je udario o kamen i završio u bolnici, iz koje ga je napola oporavljenog sestra Marija izvukla i odvela kući.

– Strašno me je mučilo, što sam izdao brata, što sam presvukao uniformu, tada sam odlučio da samog sebe osudim na zatočeništvo. Moju odluku prihvatile su majka, koja je tada još bila živa, i sestra Marija, koja je uvijek govorila, da nema brata dok ga majka ne rodi.

– Niste pomišljali da nešto slikate?

Tu mi je ispričao onu tužnu priču o slikaru i postolaru. Slikar je naslikao oficira, pa je pozvao postolara da mu da svoj sud o slici. Ovaj je primijetio kako mu sara od čizme nije najbolje pogođena i slikar je popravi.

– A ni njegova šapka nije baš…

– Postolaru, nemoj dalje o čizmama! – prekinuo ga je slikar.

– Sjećate li se prvog petogodišnjeg plana?

– Znate, ja sam samo mali postolar. Pratio sam ali sam osjećao, da je nerealan, da više hoćemo, nego možemo…

– Radničko samoupravljanje… Tvornice radnicima…

– Ma dajte… Od toga na kraju neće biti ništa – rekao mi je tada.

– Kako vidite budućnost?

Zagledao se negdje u daljinu, a onda se prisjetio kao nekog bola.

Prošlost živi u nama

– Budućnost je nepoznanica. I nitko ne zna što nam može donijeti… Jedino stvarno izgubljeno vrijeme je ono koje ni za što nije iskorišteno.

Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. A on je bez razloga izbrisao 33 godine života. Ni s kim se nije družio, ni s kim nije razgovarao, nije išao na glasanje, nije vikao ni ono “Trst je naš!” Nemojte žaliti za njim, jer on to ne bi volio. Nemate ni razloga. Njegova biografija je neobična i gotovo je nemoguće da je netko falsificira. Nema u priči čak ni naravoučenija. Jednostavno jedan čovjek 33 godine živio je sam, a otišao je u prisustvu mnogih, premda se on tog nikad ne bi sjetio. Suza nije bilo, samo su kape popadale s glava, a puhao je i neki vjetar, ali ne prejako. Iz tih premisa može se izvući zaključak, kako sve počasti dođu poslije smrti. Meni se činilo da je cijeli život postolar Janez želio upravo to. Najvjerojatnije je zato i otišao.

Mnogo sam puta mislio o njemu. O njegovom, na neki način, proćerdanom životu. I o onoj priči o slikaru, postolaru i oficiru. Koliko li smo puta svi mi išli dalje od čizama?