Beton, sprej i igla

Komad Dušana Spasojevića “Metak za sve”, u režiji Nemanje Rankovića, premijerno izveden u HKD teatru u Rijeci, prvi je komad jednog mlađeg srpskog pisca koji je u posljednjih 20 godina postavljen u Hrvatskoj. Jednako tako, ovo je prvi put da jedan režiser mlađe generacije iz Srbije režira u Hrvatskoj.

Tako nešto moguće je u riječkom HKD teatru koji je, čak i u olovnim devedesetim, pozivao na gostovanje predstave iz Srbije, kada nitko drugi za to nije imao petlje. Umjetnički direktor tog teatra Nenad Šegvić, najzaslužniji za ovakvu “herezu”, kaže kako je tada bilo noćnih telefonskih prijetnji, ali kako u principu takva vrsta pritisaka u Rijeci nikada nije prolazila. Toliko o nacionalizmu i onima koji se u kazalištu usuđuju protiv njega boriti.

Klasični kriminalni zaplet

Komad “Metak za sve” tvrda je urbana priča u kojoj su dileri heroina glavni antijunaci i taj metak – naravno – na kraju pripadne svima. S druge strane, ovakva priča na temu “panike u parku droga” mogla bi se danas ispričati na bilo kojem kraju svijeta, ali “Metak za sve” ima svoj unutarnji tragizam vezan za ovo podneblje i u tome je njegova prvenstvena vrijednost.

Iako je s prethodnim komadom “Odumiranje” o propasti sela Dušan Spasojević pobrao sve pohvale i nagrade, njegova nova drama o “betonu, spreju i igli” ne predstavlja nikakav nagli tematski zaokret. Kao i drugi autori novije generacije srpskih dramskih pisaca, koji su se napili političkog bezumlja, od Biljane Srbljanović do Uglješe Šajtinca i natrag, tako i Spasojević na život gleda kao na hir, a na društvena zbivanja kao na somnambulni košmar. Zato je dobra osobina ove “drame u 24 krnja prizora” što ni Spasojevićev rukopis ni režija Nemanje Rankovića ne idu u pravcu neke neoromantične bajke o kraljevstvu urbanih probisvijeta. Predstava ne slijedi ni onaj poznati sleng i atmosferu koju je ovjekovječio noviji srpski film (“Bure baruta”, “Rane”, “Do koske”), nego na način ohlađenog minimalizma govori o problemima ispod kože, kojima su kriminal i droga tek vidljivi dio.

Predstava “Metak za sve” koristi klasični kriminalni zaplet da bi našu percepciju, društvenu i moralnu, postavio na glavu: kriminalci su samo talog koji preostaje kada se podvuče crta ispod društvenih strahota u kojima glavinjamo. “Izgubio sam zdravlje, zube i živce i umirem, ali kada bih se ponovno rodio učinio bih isto, jer heroin je ono najbolje što sam doživio u ovom usranom životu”, izgovara jedan od junaka drame. Taj neprestani hladni “govor iz groba” praktički svih aktera predstave posredno ukazuje na odgovornost za ono što je nekada nekome promaklo kroz prste.

Svetac (Dražen Mikulić), neprikosnoveni narko boss, nekada je bio mladić “koji se tukao ali nije krao”, no onda je otišao u rat i zbog njegovih “zasluga” više mu nitko ništa ne može. Slijede ga Štakor (Aleks Đaković), Greška (Andreja Blagojević) i Klinac (Goran Guskić), tihi junaci podzemlja, koji su u maštanju o boljoj budućnosti izgubili ime, nadu i identitet i koji izgledaju kao bilo tko od nas. Tu je i djevojka koju zovu Oko (Jelena Lopatić) koja funkcionira kao dijete-ubojica, kao i frustrirani policajac Ivan (Damir Orlić) koji se na kraju ubija. Roditelji narkomana (Nenad Šegvić, Edita Karađole i Marija Geml) zabrinuti su građani koji bi svojoj djeci htjeli dobro, ali nešto, vražje, krenulo je u drugom pravcu…

Redatelj Nemanja Ranković dobro je uočio taj kancerogeni društveni kontekst i zagasiti sjaj junaka garava lica, dopuštajući im tek da naznače svoje sudbine. U sumornoj scenografiji (Ljerka Hribar) gradskog betonskog skloništa za besprizorne, predstava protiče u nizu fragmentarnih krhotina, dijaloških obračuna i napetih monologa.

Bez glume, molim

Tako je stvorena katarzična mogućnost za otvaranje crne rupe, zjapećeg prostora društvenog ništavila, o čemu zapravo predstava govori. Već spomenuti glumački ansambl HKD-a, naviknut na zgusnute priče i igru na metar udaljenu od gledalaca, strpljivo je slijedio upute po formuli “bez glume, molim” i zadatke o ekspresivnosti bez emocija. U tome je prednjačio Dražen Mikulić kao Svetac, hladni i bespoštedni vođa narko klana, uvjerljivo naznačujući da se ispod ledene maske krije bolni nerv sjećanja na život koji se više ne može dostići. Jelena Lopatić kao Oko bila je dragocjena za kompleksnu ulogu problematične osobe, koja na samozatajan način, pun unutarnje napetosti, trpi nalete životnih grubosti. Svi ostali vrlo dobro su se uklopili u tu crnu misu jednog podzemnog svijeta, iz kojeg izbija bolesni zadah na površinu ovih društava i država koje smo tako uzrujano sagradili.     

Mračni lajtmotiv ove izvedbe dobro oslikavaju riječi Emila Ciorana, koji je kao neka vrsta intelektualnog konzultanta citiran u programu predstave: “Nesposobni da sačuvamo čiste ruke i neiskvarena srca, mi sebe oskvrnjujemo tuđim znojem, valjamo se u blatu, željni gadosti, jednoglasno rokćući u brlogu. I kada počnemo sanjariti o morima pretvorenima u svetu vodicu, već je prekasno da zaplivamo…”