Čovek kome su zamerali brzinu

Prošle nedelje napunilo se sedam godina od ubistva Zorana Đinđića. “Napunilo” je zgodna reč: puni se, pa se puni, pak se opet puni i ništa. Čoveka nema, pa ga nema, a potreban nam je jako. Groblja su puna nezamenljivih, upozoravaju nas pametniji od nas, ali od toga teško da nam je lakše. Baš bi nam sada jedan takav trebao: šta bi im sve naizgovorio; a tek šta bi sve uradio.

Sve je to lepo i fino, ali gde smo tu smo. Svaki dvanaesti mart, svake godine sve više, ritualizuje se polako u onaj oblik građanske obaveze koju nam nalažu lepo vaspitanje, osećanje praznine i gubitka. Možda bi trebalo uvesti običaj da se taj dvanaesti mart obeležava objavljivanjem i emitovanjem – ko želi – neke od onih lepih nadgrobnih beseda, onako potresnih jer je bol bio svež, a ljudi besni i ogorčeni.

Da rezimiramo tih sedam godina

Padaju mi na pamet Zoran Živković i još više Nenad Prokić. Više nam i ne treba. Ponekad mi se smuče ti dvanaesti martovi od neizbežne medijske rutinske prosečnosti, čak i u najboljoj nameri: tužno predvidive fraze i floskule uvlače se u jezik medija kao žohari, sve se to sve više odrađuje rutinerski i preko one stvari.

Život ide dalje i to je normalno: pa nećemo valjda cviliti svaki put kao prvi put? A prazninu svako puni kako zna. Neki tako što sebe upitaju: a šta bi sad Zoran rekao ili uradio? Neki tako što sebi kažu: dobro je da ga nema; ko zna šta bi on sada rekao ili uradio!

Da malo rezimiramo tih sedam godina srbijanske politike, međutim: prvo su naslednici podlegli pritisku spolja (neko se jako brinuo za Koštunicu), pa su prestali sa akcijom “Sablja” i nisu odmah raspisali vanredne parlamentarne izbore, čime bi bandu počistili sa scene za bar nekoliko godina stabilnosti; onda je Koštunica postao premijer izdajom besprizorne stranke G17 Plus, koja će i njega izdati kasnije, što se dalo pretpostaviti; za prve Koštuničine vlade banda se obezobrazila, došlo je do tihe kontrarevolucije i termidorskog čišćenja svega Zoranovog i svih koji su “Sablju” izneli u MUP-u, BIA-u i pravosuđu; za druge Koštuničine vlade izglasali su nadvoje-natroje jedan smandrljani i nedopečeni Ustav koji nam se lupa, a tek će nam se lupati o glavu (ne samo zbog blesave preambule o Kosovu); onda su 2008. na jedvite jade iscenjkali sa lukavim Dačićem istorijsku pomiriteljnu koaliciju, dok je duh Borisov lebdeo nad vodom: i gle, vide Boris koaliciju da je dobra koalicija i rastavi Boris koaliciju od opozicije, utom bi sedmi dan i od tada se Boris odmara. Dok se on odmara i pušta povremene zvuke, Srbijom vladaju hiperaktivna deca i lakoprsti džeparoši brza jezika.

Slaboumni plakati fašista

Zoranu Đinđiću zamerali su brzinu, smandrljavanje i čak površnost; i ja sam mu to zamerao. Onda smo videli da je moralo brzo, da je trebalo vući velike poteze i da je vizija imperativno tražila akciju. Zoran se bio okružio istima takvima kao i on: vrednima, brzima, energičnima, koje ništa ne mrzi. Takvi su bili Beba Popović, Čedomir Jovanović, Zoran Janjušević; ima još njih, neka mi oproste, ali odabranih po sličnosti mentaliteta i karaktera. Dremljivi i podli Koštunica, njegova ekipa secikesa i prevaranata; Boris Tadić, njegovi marketingaši iz VIS Idola, Vuk Jeremić i slični ne bi kod Zorana zaradili ni za skupštinski restoran.

I konačno, da ti dvanaesti martovi ne postanu ritualno smaranje pobrinula se ekipa fašista, ekstremne nacionalističke desnice i radikala svih pasmina. Svaki put smisle po neku svinjariju ne bi li oklevetali i ponizili Zorana Đinđića, što onda podigne ono malo adrenalina kod pristojnog sveta. Ove su godine opet izlepili Bulevar Zorana Đinđića svojim slaboumnim plakatima na kojima piše “Bulevar Ratka Mladića”, a dodali su koju i u Skupštini. Ta blesava ideja, međutim, potiče od Aleksandra Vučića, koji je u međuvremenu izdao Šešelja i sada je veliki Evropejac, pa mu je neugodno. Ali, o srbijanskim političkim finesama ćemo drugi put.