Donkihotovska kvaliteta anarhista

Jedan od rijetkih Amerikanaca koji već desetljećima kontinuirano posjećuje države bivše Jugoslavije je Maple Razsa, koji se njima bavi i na Harvardu gdje je završio doktorske studije. Njegov film “Bastardi utopije” (“Bastards of Utopia”), nastao u koautorstvu s Pachom Velezom, premijerno je prikazan na nedavnom festivalu dokumentarnih filmova ZagrebDox.

Nakon koliko ste vremena ponovno došli ovdje? Naime, često se vraćate u Hrvatsku i zemlje bivše Jugoslavije?

– Prošlo je četiri godine otkako sam posljednji put posjetio Zagreb, što je za mene neobično dugačak period. Otkako sam prvi put kao srednjoškolac, još 1990. godine, došao na razmjenu u Svetozarevo, današnju Jagodinu, grad u centralnoj Srbiji, u regiji sam gotovo svake godine. Pošto je moja supruga iz Maribora, sada više vremena provodim u Sloveniji.

Doktorski rad o zagrebačkoj anarhističkoj sceni

Vaš film “Bastardi utopije” prati troje zagrebačkih anarhista. Na kraju glavni protagonisti Jelena, Dado i Fistra, čini se, i dalje traže iste odgovore kao i na početku, s tim da im se u međuvremenu dešava i život. Mislite li da su anarhisti danas osuđeni na život i djelovanje na margini?

– Pa, osim nekoliko povijesnih izuzetaka, anarhisti su oduvijek bili na margini. “Bastards of Utopia” je priča o grupi aktivista koja radi na nečemu što se obično doima nemogućim, a desničarska realnost gura njihove ideje prema margini. Zapravo, u njihovom je aktivizmu predivna upravo ta svojevrsna donkihotovska kvaliteta. Svjesni su neuspjeha, ali i dalje uporno nastavljaju. Specijalizirao sam se za marginalne političke pozicije na prostoru bivše Jugoslavije s određenim razlogom. Moja studentska teza bavila se antinacionalističkom intelektualnom organizacijom, Beogradskim krugom, tijekom Fulbrightove stipendije u Zagrebu aktivno sam surađivao s “Arkzinom”, a sada sam završio doktorski rad na temu zagrebačke anarhističke scene. Marginalni pokreti bitni su iz dva razloga. Prvo, govore nam o mainstreamu, donose nam kritički pogled na dominantno političko mišljenje. Drugo, oni su svojevrstan laboratorij za nove socijalne odnose, nove forme solidarnosti i akcije. Beznadne ekonomske krize, poput ove trenutne, čine takvo razmišljanje veoma bitnim. I na kraju, bez obzira na politički uspjeh, nikada me nisu zanimala dominantna razmišljanja.

Film je zapravo rađen kao dnevnik, s naracijom i sjećanjima na jedan period vašeg boravka u Zagrebu. Zašto ste odlučili snimati anarhiste u Hrvatskoj, a ne recimo u Grčkoj ili Italiji gdje je anarhistička scena puno razvijenija?

– Na neki način ovo je šala na račun moje biografije. Svojevremeno sam radio s aktivistima u SAD-u na kampanjama za radnička prava i protiv rata, a pošto sam želio kombinirati interes za politički aktivizam s dugogodišnjim angažmanom u zemljama bivše Jugoslavije, kada sam u vlaku upoznao ekipu koja je išla na proteste protiv skupa G8 u Genovu, odmah sam bio uvučen u anarhistički pokret. To je bila prva lekcija o tome da su aktivisti u Hrvatskoj dio transnacionalnog pokreta, pokreta koji se tada nalazio u dramatičnom trenutku mobilizacije. Hrvatskom anarhističkom pokretu privukla me i činjenica da zbog represije, za razliku od nekih drugih država, mogu reći jako puno o današnjoj situaciji u Hrvatskoj. Aktivisti reagiraju na lokalne uvjete, lokalne relacije moći i u skladu s lokalnom tradicijom otpora, dajući globalnom pokretu jednu posebnu značajku. Jedna od stvari koja je neodoljiva u njihovom aktivizmu je način na koji mijenjaju urbani krajolik, što govori o tranziciji u Hrvatskoj i šire. Prateći mjesta koja skvotiraju, na koja izlaze, način na koji se hrane, oblače i pronalaze lokacije za život, dobivate sliku života koji se jako promijenio u samo nekoliko godina. Na kraju dobivate kritičku perspektivu onoga što zovem trenutno postojećim neoliberalizmom. 
 
Je li vam namjera bila pratiti anarhiste kao osobe ili kao aktiviste, jer nam se čini da u jednom momentu film završava na osobnoj razini?

– Ne bih se složio s takvom ocjenom. Prije svega, željeli smo raditi protiv ustaljene medijske slike koja anarhiste prikazuje kao ljude s maramom preko lica koji bacaju molotovljeve koktele. Konfrontacija s policijom samo je jedna od taktika u spektrumu koji uključuje i druge, važnije forme. Anarhisti su suočeni s današnjim kapitalizmom na terenu koji je krucijalan za njegov razvoj, a to je teren naših želja, konzumerizma i političkih subjekata. Anarhisti se trude da stvore nove želje, nadanja, subjekte koji nisu u dominantnom građansko-konzumerističkom kalupu. U tom smislu podsjećaju nas na feminističku lekciju da je osobno političko, da politika ne počinje i ne završava s činom glasanja, već da utječe na sve aspekte našeg života.

“Izbrisani” kao dio procesa europeizacije

Dokumentirate li teme koje mainstream mediji ne žele vidjeti samo zato da biste ih dokumentirali?

– Nikada ne dokumentiramo socijalni život, ni kao filmaši ni kao socijalni znanstvenici (ni kao novinari, usprkos uvriježenom suprotnom mišljenju), samo da bismo nešto dokumentirali. Nikada ne radimo bez vlastite političke ideje. Zainteresiran sam za to koliko nas ti pokreti mogu naučiti i što mogu postići. Njihova praksa i svakodnevni napori preispituju i samo pitanje što znači boriti se za jednakost, pravdu i što znači donositi odluke, tjeraju nas da postavljamo pitanje što je ljevica danas.

Planirate snimiti film u Sloveniji o tzv. izbrisanima, iako su o toj temi snimljena već dva filma?

– Film koji planiram snimiti govori o brisanju iz prebivališta 18 tisuća ljudi koji žive u Sloveniji. Na to gledam iz perspektive europskog pokreta za prava imigranata. Radim sa slovenskim aktivistima koji su povezani s globalnim pokretima za prava imigranata. S jedne strane, mislim da je “izbrisane” moguće razumjeti kao poseban jugoslavenski slučaj, i u toj interpretaciji to je slovenski način birokratskog etničkog čišćenja. No, time se taj proces shvaća kao još jedna forma balkanizacije, tako se ne razumiju globalne dimenzije brisanja, on se ne uspijeva razumjeti kao europeizacija. Slovenija je posebno interesantna zato što nam dopušta da napravimo vezu između političkog projekta Europske unije i raspada Jugoslavije – između dva procesa koji se smatraju dijametralno suprotnima. U ovom projektu želimo vidjeti koja je veza između ulaska u EU i pravljenja snažne, etnički definirane nacije, koja je usmjerena protiv drugih etniciteta.