Drama o nama

Predstava “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, ovih dana premijerno izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, prema komadu Ivora Martinića iz Zagreba, primjer je superiornosti jednog vrhunskog kazališta i nadarenosti jednog mladog dramskog pisca. Do tog spoja nikada ne bi došlo da Martinić, onako iz očaja, nije prošlog ljeta poslao svoj komad na adresu JDP-a, ne poznavajući tamo baš nikoga. Kuvertu su otvorili ljudi koji se nisu pitali treba li igrati komad jednog Hrvata – to, da se ne lažemo, na ovim prostorima još uvijek zna biti problem – nego su naprosto namirisali dobar tekst. Statistički gledano, “hrvatski dramski pisac u Beogradu” znači samo to da je Martinićev komad jedini koji se, uz Marina Držića, Miroslava Krležu i Tenu Štivičić, u posljednjih 20 godina izvodi u Srbiji. Nije za neku utjehu, ali je u Hrvatskoj srpskim piscima još gore.

Briljantna Mirjana Karanović

Ovakav uvod zapravo govori o tome da je biti mladi dramski pisac u tim našim uskim ulicama, u domovini i u regiji, prilično mazohističko zanimanje, ukoliko ne poznaješ i takozvane posebne tehnike uvlačenja, u krugu direktora kazališta i njegove svojte. Ili kako kaže sam Martinić: “Premijere mojih drama izvan Hrvatske odraz su frustracije nemogućnošću biti postavljen u vlastitoj zemlji.”

Vrijednost “Drame o Mirjani i ovima oko nje”, u režiji Ive Milošević, jest da ona na uzbudljiv način govori o nečem sasvim nedramatičnom, a to su rutina i apatičnost svakodnevnog života. Utoliko naslov na ironičan način sugerira da se ispod velikih tema u životu i u teatru kriju puno prizemniji problemi koji izjedaju našu svakodnevnicu daleko ustrajnije nego srcedrapateljne drame. O važnosti teme redateljica Iva Milošević kaže: “Odsustvo spremnosti likova da se suoče sami sa sobom vjerujem da će pogoditi publiku na puno dubljem nivou nego što bi učinio komad koji bi govorio o ljudima koji žive ekstremnim životom.” Stoga ova predstava raskrinkava i samo kazalište, koje kao klasični proizvođač iluzija često o stvarnom životu ne govori mnogo.

U Jugoslovenskom dramskom pozorištu je srećom bilo mjesta i za mladog pisca i za “neuglednu” temu, a sama izvedba predstavila je beogradske glumce u najboljem svjetlu. Naslovna uloga povjerena je Mirjani Karanović koja, nervom rasne glumice i s visokim stupnjem samokontrole, igra ženu u nekim kasnim četrdesetima, koja je odustala od uzbuđenja, radosti i strasti i pristala tek – da živi. To nije tek Mirjanin problem, jer i “ovi oko nje” žive na isti način, prodavajući površnost i rutinu za stvaran život, iako među njima ima i mladih i uspješnih. Iako se iz škrtih rečenica to ne naslućuje, predstava ima snage da dobaci do univerzalnog plana ljudskog života: gledaoci na bilo kojem kraju planete savršeno je dobro mogu razumjeti kao svoj vlastiti problem. Glumica Mirjana Karanović, na samozatajan i utoliko briljantan način, uspjela je pronaći tu “baru u sebi”, ali ta poplava praznine koja ispunjava i sve druge na razarajući način otkriva mnoge demone koji se kriju u toj pustoši. Bivši muž (Marko Baćović), koji se ne javlja godinama, bit će tek površno zainteresiran za Mirjanin život, kolega i ljubavnik s posla (Bojan Lazarov) prodat će tu ljubav za karijeru i mlađu ženu, direktor (Feđa Stojanović) je psihološki diktator, a njegova žena (Cvijeta Mesić) antiheroina koja na sve pristaje. U krugu žrtava nalazi se Mirjanina majka (Branka Petrić) koja će umrijeti a da se nitko za njom ni ne osvrne, pa kći od 15 godina (Jelena Petrović) koja, prezirući majku, iluzorno sanja o New Yorku i glazbenoj karijeri, a tu je i susjeda (Anđelika Simić) koja je odlučila da se ubije za dvije godine…

Crni humor za velike meštre

Tema “Drame o Mirjani i ovima oko nje” jasno je pozicionirana na crti teatra apsurda, od Ionesca do današnjih dana, pa veliku kvalitetu izvedbe predstavlja taj spoj mršavog dijaloga i mukle komunikacije iz Martinićevog komada sa specifičnom igrom beogradskih glumaca. Naime, beogradska škola glume gotovo po definiciji traži široku gestu i ulični govor, u kojem su humor i vic neraskidivo povezani. Stoga u ovoj predstavi apsurd pojačava ta glumačka ležernost sa zadrškom, kojom se opisuje najstrašnije životno sivilo. Čini se jednostavno, ali taj tip crnog humora mogu izvesti samo veliki meštri, a beogradski JDP pravi je rasadnik glumaca upravo takve sorte.

Radnja komada zbiva se nekog neodređenog dana, od jutra do večeri, ali prema tom pritajeno mučnom tonalitetu i uvijek istom praznom ritualu glavnih aktera, u kojem tupo ispijanje bezbrojnih kava u Mirjaninoj dnevnoj sobi predstavlja centralni događaj, ta radnja bi u svijesti gledalaca mogla trajati godinama. Stoga ova predstava kontekstualno govori o individualnoj odgovornosti za vlastiti život i o vrlo karakterističnom socijalnom PTSP-u kojim su natopljeni ex-jugoslavenski prostori. Po tome “Drama o Mirjani i ovima oko nje” dobiva politički značaj i prvorazredni kritički naboj.