Grebanje o Murtića

Razmišljao sam o tome da za svoga sljedećeg boravka u Zagrebu odem pogledati izložbu antiratnih radova Ede Murtića, ali svaki put kad na to pomislim osjetim blagu zebnju: negdje kraj ulaznih vrata Umjetničkog paviljona možda se skriva Miljenko Jergović, pa će mi u svoju bilježnicu zatefteriti veliki crveni minus, jer sam se drznuo pojaviti na poprištu tekuće kulturne manifestacije unatoč nepobitnoj činjenici da sam prije deset godina ispisao par kritičkih rečenica o slikaru. Moguće je da su organizatori izložbe u međuvremenu pisca angažirali na nadzoru prodaje ulaznica, znajući da će ih ovaj uskratiti nedoličnim posjetiteljima?

Ima tome već duže vrijeme kako je Miljenko Jergović preuzeo odgovornu dužnost Murtićeva posthumnog bodyguarda i brižno skrbi o njegovoj društvenoj i umjetničkoj ostavštini. Tko zna je li pokojnik zadovoljan tjelesnim čuvarom, no ako bi i imao kakvih primjedbi, stjecajem okolnosti nije u poziciji da mu ih stavi do znanja.

Pisac na počasnoj straži

Tako u svome zapisu s otvorenja izložbe “lijevog genija” (“Jutarnji list”, 1. ožujka) pisac iznova evocira uspomenu na “društveni događaj” iz siječnja 2000. godine, kada je stotinjak Murtićevih grafika, uz pokroviteljstvo i organizaciju novinskog magnata Ninoslava Pavića, te nazočnost i primopredajni angažman tadašnjega premijera Ivice Račana, svečano uručeno “javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj”. Među dobitnicima je bilo dosta finog i liberalno orijentiranog svijeta, ali i lijepi broj naglo presvučenih službenika diktature, a iz medijskoga sektora – shodno afinitetima sponzora – dvadesetak novinara i urednika Europapress holdinga koji su, razumije se, samostalno skršili čelične okove tiranije. Nije tu manjkalo klasičnih ratnih huškača, suradnika tajne policije i organizatora lovova na vještice.

Jergović u “Jutarnjem” veli da se “društveni događaj” ponovo zbio, “i to na istome mjestu na kojemu je, prođe od toga deset godina, Murtić radostan zbog Račanove pobjede nad fašizmom ili tuđmanizmom, svečano poklanjao svoju prigodnu grafiku onima koje je sam on za tu potrebu smatrao zaslužnima”. Međutim, silno je pisac iritiran strukturom nazočnih. “Iritantno je”, kaže, “što se među uglednicima iz ponešto renovirane elitne garniture našao i poneko tko se te dvijetisućite Murtiću i njegovim grafikonošama krvi napio, i to upravo zbog političkih dimenzija cijele manifestacije, istih koje prate i ovu izložbu. Doista, savjetnica Vrabec-Mojzeš mogla je tog dana nazočiti nekom drugom društvenom pitanju, a ne Murtićevom otvorenju.”

Drugim riječima, gospođa Vrabec-Mojzeš svojedobno je imala nekakvih primjedbi na pompozno grafičko ordeniranje najzaslužnijih demokrata, pa bi sada trebala izbjegavati Murtićeve izložbe, da ne kvari opći dojam i ne iritira pisca, samoproglašenog skrbnika nad tim kulturno-društvenim blagom. Možda bi na ulazu u Umjetnički paviljon vrijedilo istaknuti popis neželjenih gostiju, kako bi se zaštitile drage uspomene i tekovine slobodarstva? Ili bi se takva jedna lista mogla objaviti u novinama, po uzoru na slične forme iz ranih devedesetih?

Postaje zadivljujuće s kolikim gnjevom Miljenko Jergović još uvijek vitla mrtvim Murtićem kao borbenim barjakom: čini se da u svakom od onih kostura na zidovima prepoznaje slikara lično, a sebe vidi u ulozi budnoga mauzolejskog izbacitelja koji će izloženu svetost zaštititi od nepoćudne publike i socijalnog zagađenja.

Valjda već deseti put u ovih deset godina pasionirano proziva i vrijeđa one koji su se Murtiću “napili krvi” i koji su ga “napadali” zbog spomenutoga društvenog derneka. Kada je slikar umro, čak je i prigodno slovo uobličio u bijesnu potjernicu, s tezom da “pravo na posljednji pozdrav ostaje onima koji su genija i za života pristojno pozdravljali”. Svi su se s tog sprovoda odavno razišli, neki su u međuvremenu i poumirali, a pisac je još na počasnoj straži, prkosi vjetru i kiši, širi ruke, rastjeruje vrane i druge leteće nametnike.

Vladavina licemjerja

Vođen instinktom gavrana, prije deset godina bio sam dovoljno neuviđavan da demokratski party u Umjetničkom paviljonu popratim zajedljivim i grješnim komentarima. Na primjer: “Nešto kao umjetnička simulacija Ordena zasluga za narod smrdi samo po sebi; kada ga dodjeljuje premijer stvar postaje neizdrživa, a kada iza cijelog projekta i popisa sretnih dobitnika (dakle financijski i moralno) stoji medijski magnat, e tada nam valja začepiti nos i pripremiti se za ‘demokraciju’ koja će se od one u proteklome desetljeću razlikovati samo u malograđanskoj stilistici.”

Problem s tom ocjenom je što ona vremenom dobiva na validnosti. Mora se, doduše, reći kako je točan i piščev sud da do “pijenja krvi” dolazi “upravo zbog političkih dimenzija cijele manifestacije”. No, srdžba je potpuno nepotrebna, jer Miljenko Jergović nije zaštitnik Murtićeva stvaralaštva, nego društvene hipokrizije koja s tim stvaralaštvom koketira i trguje, a sam stvaralac je u pratećim obredima najčešće zasluženo suvišan.

Radi se o uvijek sličnoj priči o suživotu kulture i politike, scene i scene, simbiozi umjetničkih i vladalačkih potentnosti, sada s krupnim kapitalom kao jamcem privremenog etabliranja. Edo Murtić ima malo s tim što je postao jedan od EPH-ovih favoriziranih artikala, poput Konzumovih telećih odrezaka ili popularnih romana o Anti Paveliću.

Istina je, međutim, da je upravo zloupotreba Murtićeva “stvaralačkog angažmana” 2000. godine najavila predstojeću vladavinu licemjerja, koja traje do današnjeg dana. Pisac se s punim pravom zgraža što izložbu njegovih antiratnih djela danas otvara predsjednica Vlade, stasala u Tuđmanovom političkom inkubatoru, ali to je tako uzaludno, jer je aktualna ceremonija u mnogo većoj mjeri izraz dosljednosti i kontinuiteta nego revizije i preokreta: kao da je Jadranka Kosor po ičemu gora od Slavena Letice koji je, zajedno s Jergovićem, prije deset godina bio odlikovan Murtićevom grafikom zasluga za demokraciju.