Jad i moć

Ne računajući telegramski brzu reakciju tužitelja Mladena Bajića, najpoduzetniju obranu Jadranke Kosor od braće Drobac – pokojnoga Branimira i izmrcvarenog Momira – obavio je predsjednik države Ivo Josipović. Čovjek je u sažetim crtama objasnio kako “slučaj Drobac” (tj. nasilno izbacivanje dvojice mladića iz njihova stana) i “slučaj Kosor” (tj. useljenje tadašnje perspektivne stranačke poslušnice u taj stan) nemaju veze jedan s drugim, već su dva odvojena svijeta. Država mora pronaći način da preživjelome i socijalno poniženom Momiru Dropcu iskaže neku vrstu “satisfakcije”, kazao je, dok Jadranku Kosor valja ostaviti na miru jer je “stan dobila po zakonu”.

Kao jurist, izgleda da će šef države biti idealna osoba za prilike kada tzv. pravnim razumom valja zauzdati razuman ljudski ili politički uvid. U Hrvatskoj smo više nego drugdje oguglali na taj oblik relativističkog cinizma – naime, “političnosti” – prema kojem bezakonje može imati moralno, a nemoral zakonsko opravdanje. Predsjednik države, drugim riječima, širi guste proljetne magle i jurističko-političke podvale, i to barem po dvije osnove. Prvo, “slučaj Drobac” i “slučaj Kosor” ne samo što su najuže povezani, nego jedan bez drugog bivaju nemogući. I drugo, način na koji je Jadranka Kosor stekla stan (koji je prethodno pripadao braći Drobac), najodvratniji je upravo u elementu njegove “zakonitosti”.

Stambeni problem

No, budući da je svojim dolaskom na tron, uz faktičku moć, naslijedio oveće skladište mitova i onu vrstu odgovornosti prema njima kakvu su baštinili prijašnji vladari, pa time postao i svojevrsni čuvar državnih tajni, slutim da Ivo Josipović, makar dolazio iz redova političke opozicije, raspolaže i dubljim razlozima zbog kojih drži da predsjednicu Vlade valja “ostaviti na miru”. Ti razlozi nadilaze privatnu razinu, pa kad ih već predsjednik države ne želi ili ne umije javno osvijestiti, učinimo to umjesto njega, po cijenu da to doživi poput uboda šilom u debelo meso. Elem: imajući u vidu činjenicu da stanuje u otetome stanu, Jadranka Kosor, osim kao upečatljivi izdanak bezdušne političke klase, simbolički se ukazuje i kao stup hrvatske državnosti.

Odnos prema “slučaju Kosor”, koliko god se u javnoj percepciji nastojala sačuvati njegova privatna dimenzija, na svoj je način zapravo odnos prema hrvatskoj državotvornoj ideji i njenome praktičnom ozbiljenju. A ta ideja u najmanju ruku ima biti “zakonita”, da se ne bismo skupno pobljuvali po svetinji. Osobni moral aktualne premijerke, u više navrata potvrđen kao roba s greškom, u toj je priči od zanemarive važnosti. Međutim, ima neke više pravde i ljekovitosti u tome što danas, dva desetljeća nakon euforije prvobitnog vitlanja zastavama, čirevi kvarnih motiva izbijaju upravo na licu vlasti, gdje se u plastičnu kirurgiju polažu najveće nade. “Slučaj” je naprosto dovoljno prilagođen logici spektakla da sistemska trulež kulja na površinu i kada to nitko ne bi htio.

Ivo Josipović sigurno ima spremljen negativni odgovor i na pitanje bi li Jadranka Kosor, povodom skandala, zbog moralnih razloga trebala ponuditi svoju ostavku. Njegov jurističko-politički sud tu bi, pak, vjerojatno uključivao moral kao kolektivnu kategoriju, skup nepisanih normi i pravila ponašanja koje poštuje većina pripadnika određene zajednice. I bio bi Josipović u pravu – s obzirom na to da živi u stanu koji je otet od Srba, Jadranka Kosor po svemu je osoba na svome mjestu, netko tko zavrjeđuje da opstane na visokoj političkoj funkciji u Hrvatskoj, a ne da abdicira.

Ipak, postoji sloj koji predsjednik države ne želi ili ne umije javno osvijestiti, pa ćemo to još jednom učiniti umjesto njega, kada nam je već ono šilo pri ruci. Elem: dom Jadranke Kosor, iz kojeg su prethodno izgnani Srbi, njezino je jedino stvarno političko utemeljenje! Čitav jedan moćni i slavom opjevani društveni pokret savršeno precizno je ugrađen u taj mali “stambeni problem”, gdje na mikroplanu vidimo ostvarenje velike ideje, pun učinak projekta koji se od prvoga trena nije oslanjao gotovo ni na što drugo osim na vulgarnu materijalizaciju domoljublja.

U konkretnome slučaju, nije to bio nikakav (ne)moralni ispad ili izraz privremenog ljudskog posrnuća, nego vjerno provođenje politike koja s moralom i ljudskošću ionako nije imala naročitih dodira. Useljavanje u oteti stan ne ukazuje na trenutak slabosti, nego, naprotiv, na kontinuitet snage, i ima glavna obilježja današnjeg vladanja Jadranke Kosor, a to je dosta fatalna kombinacija – premijerski spoj jada i moći.

Utoliko je pogrešno i deplasirano “slučaj Drobac” svoditi na nešto tako neopipljivo poput osobnog morala gospođe Kosor, jer on u mnogo većoj mjeri svjedoči o kompletnoj političkoj ideji koju gospođa Kosor reprezentira, a lojalna joj je čitavim svojim bićem, pa i osobnim moralom. Nevolja je što ta politika i dalje uživa većinsku podršku i udovoljava većinskome raspoloženju, makar se posljednjih godina uglavnom koristi tehnikama mimikrije i zametanja tragova.

Ostvarenje mokrih snova

“Slučaj Drobac” zapravo je “slučaj Kosor”, a “slučaj Kosor” zapravo je “slučaj Hrvatska”, s tim da redoslijed može biti i obrnut. Sasvim je jednostavno čitavu Hrvatsku predočiti kao poluderutni stambeni prostor iz kojeg je samo u jednome navratu deložirano dvjesto tisuća Srba, a tokom godina i znatno više njih. Braća Drobac prošli su bolje od mnogih drugih, jer im je barem ponuđen zamjenski krov nad glavom – skoro trostruko manji, bez struje i grijanja, kako i priliči – i nisu bili izbačeni na ulicu s cijevi pištolja na potiljku, a desetljeće i pol kasnije opsluženi su medijskom pažnjom isključivo zato što je profiterka nad njihovom nesrećom promaknuta u predsjednicu Vlade. Sirovina za proizvodnju medijskih skandala uvijek su osobne, a ne i masovne storije; noseći likovi uvijek su počinitelji, a ne i žrtve.

Ako je u postupku Jadranke Kosor bilo ičega osobnog, onda je to tek činjenica da je u sustav koji je gutao ljudske sudbine, strogo namjenski projekt izgradnje hrvatske države – sa što manje žitelja nepoželjne nacionalnosti, s građanima prvoga i drugog reda, s “očišćenim” poduzećima i državnim službama, te halapljivom raspodjelom etničkoga ratnog plijena – uložila sav svoj politički integritet. Odluči li doista tužbom protiv novinara obraniti “narušeni ugled i čast” – iskaže li hrabrost samoubojice – bit će to prilika da se preispita i “čast” jedne političke vizije i njene kriminalne realizacije, pohoda koji je bio praćen takvim patriotskim zanosom da je poprimio konture nacionalnog debakla.

Hrvatsko domoljublje nikada nije bilo toliko romantično i idealistički čedno da izbjegne ostvarenje svojih mokrih snova. Naprotiv, romantični dekor bujao je u sklopu renoviranja i opravdanja. Kuhinja okićena raspelom i državnim grbom, krunica nad štednjakom, zidovi s uramljenim portretima Majke Božje, kralja Tomislava, Ante Starčevića i blaženog nadbiskupa Stepinca, obično su slutili na to da domaćin spava u tuđoj posteljini.