Jal na vodi

Igor Marojević (Vrbas, 1968.) ne spada u “vodeća imena savremene srpske proze”, kako sa korica njegove knjige želi da nas ubedi urednica Tanja Rosić, ali za obaveštene čitaoce to je znan prozaist i urednik “Lagune”, povremeni prevodilac sa španskog jezika i poslednjih godina autor dve drame, izvedene u Barseloni i Beogradu. Provokativnost i traganje za potisnutim temama, bile bi dve crvene niti koje uvezuju njegove knjige i njihov poseban interes za: samoubistvo (“Obmana boga”), život sa HIV-virusom (“24 zida”), kritiku mentaliteta i provincije (“Tragači”).

Prethodna dva romana iskošeno smešta u istorijski kontekst prateći građanski rat u Crnoj Gori između “zelenih” i “bijelih” u Prvom svetskom ratu (“Žega”) i sudbinu Zemuna u NDH (“Šnit”). Kao zaokružen ciklus priča ističe se knjiga “Mediterani” (2006.) koja geopoetički spaja Kastilju, Egipat, Boku kotorsku, Albaniju, jug Francuske, Maltu i Beograd, sažimajući levantinske kulturološke antagonizme i pojedinačna iskustva u rasponu od teskobe i zatočenosti u rodnom miljeu do prepuštanja nepodnošljivoj situaciji ili bekstva kao oblika naglog i potpunog raskida sa nasleđenim.

Uskraćena muška seksualnost

Tematski gledano, roman “Parter” sledi heurističku nit prethodnih knjiga: u pozadini savremenog društvenog romana stoji tema muške impotencije. Istina, uskraćena muška seksualnost je zagonetno gurnuta u drugi plan priče. Impotencija nije ponuđena kao simbol epohe, ali nije ni dar predaka, generacijski usud ni sticaj okolnosti. Nažalost, ovaj retki književni motiv ostaje samosvrhovita “bizarnost” i dodatak više portretu glavnog lika romana, Luke.

“Parter” je ime jednog zemunskog splava, turističkog mamca Beograda koji obećava barely legal razuzdani provod po prihvatljivoj ceni. Marojevićev splav nije bedeker nastranosti niti replika mučne introspekcije iz filma Srđana Karanovića “Jagode u grlu”. “Parter” (kafić-splav) je mesto radikalne transformacije: diplomirani filozof i učesnik antimiloševićevskog studentskog protesta iz 1992. (lik Mihe) obznaniće se kao gramzivi tajkun sadističkih sklonosti. On sklapa bizaran dogovor sa mladom glumicom: finansijski će pomoći njen pozorišni komad i time steći pravo da je seksualno “konzumira”. Mimo dogovora, on je uzima brutalno i naočigled svih prisutnih na splavu.

Dve su glavne boljke “Partera”: pretencioznost provokacije izvedene standardnim sredstvima žanrovskog pisma i nesuvisla metamorfoza romana koji prelazi put od generacijskog tabloa četrdesetogodišnjaka do tranzicijskog trilera sa pesničenjem i eksplozijom. Marojević se nije zadovoljio psihološki nijansiranom pričom o porazu pojedinca (lik Luke) čiji je životni put obeležen jalovošću i jednom skoro patološkom nemoći: uzaludni antirežimski bunt, nezavršen fakultet, vreme protraćeno u emigraciji, promiskuitetna lutanja okrunjena erotskom nemoći, sve bez stalne i stabilne veze. Namera pisca bila je da strgne malograđansku masku sa životne rutine, pokazujući nasilno, perverzno i kriminalno naličje stvarnosti. Međutim, to je učinio nemotivisano, preterano i žanrovski stereotipno.

“Parter” ima i uspelih epizoda, poput one koja slika tuču pijanih Iraca, fanova “Evrovizije” i domicilnog osoblja na splavu. Bolji deo romana pripada poglavljima koja grade zaplet i psihološku tenziju između Mihe i Luke, kolega sa fakulteta i drugova, sada u opoziciji poslodavca i uposlenog šankera i didžeja.

Propuštena šansa

“Parter” je nedorađen roman. Povremene stilske rogobatnosti i paušalna poređenja prati suptilna duhovitost u tekstu i inventivna iskazna ekonomija. Ambigvalnošću je obeležena i naracija sklona notornim refleksijama koje nemaju autonoman intelektualni kapacitet pa služe tek da ilustruju očekivano površne kafanske priče, iritantnu logoreju ili svakodnevna ćaskanja lišena brige o dubini uvida i prefinjenosti iskaza. Što je legitimno autorsko rešenje ali i propuštena šansa, jer prikazivati trivijalno njim samim maligno kontaminira trivijalnošću samo prikazivanje.

Marojevićevo pismo stoji na raskršću na kome se prožimaju (ili ukidaju) imperativ aktuelnosti, čitljivosti i čitanosti i potreba za relevantnim temama i književnom subverzijom. U “Parteru” ove sile su odigrale remi. Čitalac je blago razočaran, ali nije gnevan kao što je to pred ušminkanim boflom.