Kako nastaje i kamo vodi nasilje

Nasilje među suučenicima i kako se protiv njega boriti – pa to je već žanr, ne samo medija već i života u Hrvatskoj. Kao u onoj priči sovjetskog književnika Danila Harmsa u kojoj se, nakon nemogućeg zapetljaja radnje, “srećom dogodi nesreća” u parku, u kojoj strada dijete, pa se sada svi mogu baviti time. A da se ne bismo bavili amaterski, tu su eksperti baš za to područje. Razne psihologinje, pravnice, socijalne radnice. Stradavanje od nasilnika djece i omladine projicirali smo u brigu (profesionalnih) žena, kao drugu stranu (amaterskih) majki koje su, koliko jučer, bile ponosne na svoju djecu-ratnike.

Tako će sigurno biti i u trenutno zadnjem slučaju, u kojemu su trojica mladih nasilnika, u dobi od 15 i 16 godina, u Zagrebu opljačkala i isprebijala suučenika. Nasilni učenici zadržani su u pritvoru u Remetincu, a istučeni učenik oporavlja se od batina u KB Dubrava. No, ono što je zanimljivije od samog događaja jest reakcija na njega. Promatranje kako društvo gleda i doživljava samo sebe. Ili, da kažemo u duhu zaboravljenog podnaslova jednog djela njemačkog pisca Heinricha Bölla, kako nastaje i kamo vodi nasilje?

Od socijalne države prema državi socijalne kontrole

Pošto je Hrvatska postala zemlja tačerovske istine da ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove obitelji, tako i nasilje po komentatorima uglavnom može nastati baš tu: u izoliranom pojedincu i njegovoj, isto takvoj, obitelji. U slučaju učeničkog nasilja uvodi se i jedna posebna, nekada društvena institucija – škola. Ali kako? Za nju se uvijek tvrdi da bi trebala ne samo obrazovati, već i odgojiti učenika, a da ona to ne čini. Uz alibi dodatak, da to, s takvim “položajem nastavnika” kakav je danas, ni ne može učiniti. Činjenica da se vapajima za većom društvenom moći, boljim “materijalnim položajem” uključenih u odgojni proces itd. i sl. želi “povratiti izgubljeni autoritet”, govori samo o krugu reproduciranja nasilja postojećeg, u kojem moći i novca kao izvora autoriteta nikada dovoljno. Taj (uglavnom tuđi) autoritet nastavnici, nažalost, nisu izgubili, već ga, kao priču o uspjehu u “hrvatskom snu”, samo sve teže prodaju učenicima. Sam trenutak razdvajanja obrazovanja od odgoja trenutak je propasti oba procesa, u kojem se ne može ni misliti da i npr. obrazovni sadržaji odgajaju. U ciničnom pluralizmu obrazovnih sadržaja: za slobodno tržište domoljublja bez pokrića.

Zato je u nas, da se ne bi dalje zamarali genezom, puno rašireniji odgovor na drugi dio upita: kamo vodi nasilje? Naročito među učenicima. Moralistički odgovor, neizrečen otvoreno, ali sveprisutan, poput vjeronauka, glasi – u pakao. Da je on licemjeran, naročito kad se radi o mladim ljudima, pa to je dio paklenoga paketa! Koji se, u sve manje sekularnoj verziji kaznene politike države, zove “oštrim postupanjem spram zločina” (u originalu američkih neokonzervativca: tough on crime policy). To je ono vjerski-osvetničko shvaćanje svrhe kažnjavanja kao pravednog božjeg gnjeva u njegovih ljudskih zastupnika. U kojem nijedna kazna nije dovoljno oštra, pa ih sve treba, u “reformi” pravosuđa, produbljivati i produžavati.

Barem dva stoljeća nastojanja da se humaniziraju kazneni postupak i izvršenje kazni, da se, laički rečeno, ukine inkvizicija, padaju u vodu u političkom programu koji sebe prikazuje kao odgovor na nasilje, ali to nije! Zato treba odmah odbaciti pomisao da je medijsko huškanje na prijestupnike i njihovu rodbinu (!), pa bili to i roditelji nasilnih učenika, naprosto odgovor na nasilne čine pojedinaca i grupa. Bez ikakve veze s barem dva neposredno politička čina. A to su, kako američki aktivisti za ljudska prava desetljećima znaju i tvrde: prvo, permanentna medijska kampanja za izborne pobjede desnice. I drugo, kao najvažnija posljedica prvog, preusmjeravanje državne politike od socijalne države prema državi socijalne kontrole. To su sve one radnje koje na nivou nasilnih mikropolitika, a na tragu istraživanja Michela Foucaulta, danas znamo kao tzv. biopolitiku nadzirućih aparata moći.

Mržnja na društvo

Događaju li se skicirani procesi po američkom modelu i u nas? Naravno, ali kao spontana ideologija sljubljenog stranačkog i medijskog života. A sve po neokolonijalnim receptima uglavnom njemačko-austrijsko-talijanske malograđanštine, koja nam je postala uzorom i vlasnikom mnogo čega. Zato Styrijin “Večernji list” može u jednom danu donijeti članak s naslovom “Neka u zatvor idu roditelji maloljetnih nasilnika”, uz podnaslove koji govore o tome kako smo na takve pojave svi, pojedinačno, dužni reagirati, te da u našoj sudskoj praksi nema izricanja kazni za ovakvo “zapuštanje djece”. Da bi odmah uz njega stajao napis u kojem “obrazovni stručnjaci” iz korporativnog i svijeta poslodavaca kritiziraju Sabor i školstvo, koji obrazuju mlade ljude mimo “potreba tržišta”. To što su trenutne potrebe tržišta da otpušta ili ponižavajuće zapošljava posebno nezaštićene mlade radnike, sažeto je u ovakav “biopolitički” komentar: “Velik broj nezaposlenih opasna je socijalna i politička bomba društva koja ostavlja trajne posljedice, a nezaposlene osobe koje su frustrirane ogroman su teret društva.”

Jedan američki komentator, pišući o “bezrazložnom nasilju” u američkim školama i fenomenu mladih ubojica svojih suučenika (koji mi nemamo, ali se teren za njega dobro priprema), napisao je da “oni ne mrze Ameriku jer smo slobodni. Ameriku mrze jer zaslužuje da je se mrzi”. Sad umjesto “Amerika” stavite “Hrvatska”.