Lajpcig je naš

Vest i biće: Čitam vest: “Sajam knjiga u Lajpcigu imao je više od dve hiljade različitih književnih programa širom grada. Na Sajmu je učestvovalo više od 2.100 izlagača iz 39 zemalja, a kroz Sajam je prošlo više od 150.000 posetilaca.” Kako da pojmim dve hiljade programa i posetim isto toliko izlagača? Stvar je ista kao i sa elementarnim nepogodama i ratovima: velike brojke predstavljaju čistu apstrakciju jer nadilaze moć poimanja pojedinca. Šta da mislim o ovoj vesti ne kao posmatrač sa nepremostive razdaljine već kao posetilac Sajma? Ništa, te brojke mi ne govore ništa jer nemaju nijednu dodirnu tačku sa mojim privatnim iskustvom.

Dala baba evro: Sajamski prostor je nepregledan: svuda metalne mreže koje presecaju staklo kupola i potoci posetilaca koji se slivaju ka ulazu. Ispred ulaza je vodena površina (veštačko jezerce?) presečena stazom. Izgleda kao da prolaznici hodaju po vodi. Mika ima viziju Isusa, za šta krivi svoj “katolički odgoj”. Moja zlurada skepsa pre nego oštro oko vidi kako su “Isusi” zagazili do kolena. Iako iluzija nije potpuna, ideja pejzažnog arhitekte je dopadljiva.

Ufur na Sajam je 11 i po evra, mi kao VIP-ovci imamo trajnu sajamsku kartu koja važi i kao karta za prevoz (tramvaj 16 od banhofa i voz). Barkod na karti se ubaci u čitač i metalna šipka se zarotira: ulaz je otvoren. Garderoba radi punom parom: evro za ofinger. Unutra je svetlo i prostrano.

Evo i prve sajamske atrakcije: Blau sofa. Ne vidi se od tiskanog polukruga posetilaca koji izvijaju vratove i sevaju blicevima. Vaistinu plavi kanabe na kome sede literarni selebriti à la Ginter Gras ili Martin Valzer, kamerman vešto zanosi kameru, veliki ekran poslušno emituje The pisca u gro planu, program teče uživo.

Mange-frange: Kasnije ćemo otkriti postojanje Schwartze sofe u Hali 2. Definitivno predlog za najjači utisak sa Sajma: armija nemačke omladine kostimirana po modi svojih omiljenih likova iz japanskog stripa Mange. Autfit je kompletan: perike, jaka šminka, oskudna odevenost, kimoni, lake haljine, povezane oči, uniforme, promine i neka sivomaslinasta Vermahta (ili me pogled vara)…

Na Sajmu će jedan postariji srpski pisac trčati sa foto-aparatom za klinačkom procesijom odevenom u crno koju sa začelja prati Smrt sa neizostavnom kosom. Zenit industrije zabave: budi neko drugi, budi svoj heroj. Kažem Marku kako su strip crtači postali modni dizajneri. U Hali 2 organizovani haos: čitanja i prezentacije stripova. Učesnici i posetioci skoro svi kostimirani: komplet sajamske maškare. Svi deluju opušteno i veselo. Zanimljivo, ne dominira nijedan superheroj, ako takvih u Mangama uopšte ima. Nema Supermena i Spajdermena, ritera ni Nibelunga, mada me pomalo žuljaju one uniforme Vermahta.

Rat pršuta i ćevapa: U Hali 4 – naši. Ili da budem precizniji – svi naši. Bar smo zauzeli pet štandova a ne jedan (fali Crna Gora, Kosovo još nema štand ali pod tim imenom učestvuje u tribinskom programu). Slovenci funkcionalni i ukusno dizajnirani; Hrvati prostrani sa dosta stolica; Srbi se “ispružili” za dizajn pa stvaraju zazubice; Bosanci prvi put jedinstveno, oba entiteta, a na zidu štanda školski čas: od Andrića do Hemona i Lamije Begagić; Makedonci zauzeli jedno ćoše: pola knjiga je na albanskom jeziku za koji Mika misli da je turski. Robert mi kaže da je izmešanost pre incident nego pravilo, kao i samo pojavljivanje u Lajpcigu budući da je makedonsko ministarstvo kao prioritetne fiksiralo sajmove u Frankfurtu, Moskvi, Istambulu i Beogradu.

“Srbija (je) na vidiku”. Ili “in sicht”, kako joj veli zvanično geslo. Pisci, skoro u prirodnoj veličini (neki i u natprirodnoj), rashodali se po panou. Kolo vodi Vegel, Laslo. U katalogu nema Dobrice Ćosića, Matija ostao. Uvek neko preostane. Katalog otvara živi klasik Miodrag Pavlović a zatvara Gojko Božović. Autor kataloga: Gojko Božović. Posle sajamske entropije u Sofiji kada je Srbija umesto štanda počasnog gosta instalirala rupu, Srbiji se posvećuje posebna pažnja: malo-malo pa promine Oliver Cile, direktor Sajma da vidi da li je sve na svom mestu. Krovna konstrukcija dobro dihtuje, put ka nebu je zatvoren.

Pored knjiga (na našim štandovima ih je najmanje na nemačkom, mada ne obiluju ni na engleskom), vodi se malo kulinarsko natpevavanje: Hrvatska začinje pršutom i gulašem (domaća licenca), Srbija otpevava ćevapima. Istina, nisam video ništa od toga, neko je morao i da troši kalorije.

Sajamsko blagoutrobije: Post-jugo štrase markiran je dvema konferencijskim salama: Café Europa i Forum international. U poslednjem ćemo predstaviti književne portale Airbeletrine, Bookse, Žurnala, Betona i Okna kao “mesta kritičkog mišljenja”, a ja “malen pod zvijezdama” u društvu Zvonka Makovića, Mileta Stojića, Alija Podrimje, Alide Bremer mantraću o “promenama u JI Evropi”, moderator Đerđ Daloš.

Na moje iznenađenje Lajpciški sajam je pre svega izložbeni a ne prodajni, za razliku od najvećeg i japijevskog u Frankfurtu koji je striktno poslovni. Elem, iako se knjige ne prodaju na kilo a publika plaća kartu da bi pre svega videla svoje pisce, pratila diskusije, šetala kostimirana, snimila šta je objavljeno a ponešto i kupila, ipak na Sajmu utoljuje i svoju glad. Potez prema toaletu, u kome je uvek ogroman red za ženski WC, zauzima tajlandska brza hrana. Umesto zadimljenog roštilja na ulazu u Beogradski sajam, ovde je international food. Neko je filatelist, neko skuplja novčanice, ja sam postao kolekcionar faktora rizika te stoga jurim piletinu (ali samo u tanjiru). Nešto što liči na krompir ispostaviće se da je ananas a za sedam evra dobiću slano i slatko i ljuto, sve na jednom mestu. Uzgred, uzalud će naveče po gradu Aleksandar i Andrej tražiti kobasice i kupus, jer ih nigde biti neće kraj italijanskih, kineskih i indijskih restorana. Autogenocid, zaključuje Aleksandar, dok se neki zadovoljavaju doner kebabom. Kleta globalizacija. Ali se bar pivo još uvek dobro drži.

Noćca pala nasred Lajpciga: “Balkanska noć” (Balkan Nacht) pala je na stari i derutni bioskop “UT Konevitz”: tekstovi 20-ak autorki i autora progovorili su na nemačkom dok je makedonska etno-grupa “Baklava” bacala u sevdah i najtvrđe srce inače blagonaklone nemačke publike. Fasciniran sam njihovom posvećenošću: prate sa razumevanjem, smehom i aplauzima, istrajno slušajući čitanje (Lesung) i po nekoliko sati. Bez slajd-šoua, voditeljske akrobatike, autora-zavodnika i nadri-glumaca. Ne misli na honorar, pored takve publike svakom čoveku se osladi da bude pisac.