Letargija s kičmom, gitarom i bubnjem

Koncert na kojemu je snimljen ovaj DVD održan je u kultnom okupljalištu mladih i onih koji bi to htjeli ostati odsada pa do vječnosti, “Purgeraju” na Ribnjaku. Goribor je bend koji na stageu zvuči kao ulični bend. Stage je ugao bilo kojeg grada.

U svojoj su pretencioznosti potpuno nepretenciozni. Pretenciozni su u onom posebnom smislu da im je stalo da svoju viziju odsviraju što je moguće artikuliranije. Ne pate od viška umjetničke vrijednosti. Koji obično sahranjuje i najveće face. Najlakše ih je zamisliti kako sviraju negdje na spomenutom uglu s famoznim šeširima na pločniku u koje prolaznici koji imaju sluha ubacuju novac. Iskrenost i unesenost kojom rade svoj posao svakog bi šetača ulicom na kojoj svira Goribor, a pod pretpostavkom da se radi o biću što drži do svojih emocija, trebale nagnati da unutra ubaci eure, a ne kune ili dinare. Da se dečki poslije ne moraju gnjaviti. Muka košta! Frank Zappa šetao je New Yorkom i na jednom ćošku čuo odličnu svirku dvojice gitarista. Prišao je okupljenim prolaznicima i na stolici ugledao samo jednog svirača, ali kakvog! Da Goribor kojim slučajem ispunjava svoju sudbinu u ovim njihove karme i nepotkupljivosti dostojnim uvjetima, umjesto trojice svirača Zappa bi čuo barem petoricu. Nije stvar u virtuoznosti, uzvišena daktilografija više ne zanima ni metalce, nego u pravilnom rasporedu nota, u isplaniranom, prepričanom kaosu. A to se ne da naštrebati. Može se naučiti, ali se ne može nabubati napamet.

Pjevač Aleksandar Stojković ST skoro cijeli koncert demonstrira svoje “bočno” pjevanje, djelomično okrenut od publike/ka publici, kako već tko doživljava takav mikrofonski stav. Usporeni, letargični stihovi kao da se ni ne mogu direktno ispljunuti publici u lice. Nego ovako, polako a žestoko, muljavo kao voda koja se cijedi sa stropa rudnika, koja u recipijentov mozak kaplje pouzdanim i dubokim ritmom što ima tendenciju da ga izludi svojom beznadežnošću.

Kompletan izgled grupe je takav da bismo komotno mogli reći kako oni ne izgledaju. Nevidljivi ljudi, netko pored koga ste milijun puta prošli na ulici. Netko tko je bijelac s dušom, a ne spolovilom crnca, nažalost. Koji može s rakijom, ali i bez rakije. Koji hoće, ali, sto mu dabrovskih koža, i neće. Tko je imao jedan iz matematike, uvijek. Netko tko će sve izdržati, jer mu već sve nedostaje. Što je, po definiciji, najteže za izdržati. Tko je, građanine, tvoj brat, ukratko. Ali se neće dopunski s vama pobratimiti. Uzmi ili ostavi, svejedno.

Snimak ima amaterski, usputni štih, savršeno uklopljiv u bend čija svirka ne nudi jednokratnu parolu za subotnju pobunu omladine u disku, s mamurlukom ili bez njega, i koja pojačava dojam usputnosti, prekovoljnosti, što je svaki otpjevani stih emanira prema publici. Idite, ali i ostanite. Možeš, ali, kad bolje pogledam, ne možeš. Lijep si, no nitko normalan te svejedno neće htjeti, nakazo. Stariji slušači mogli bi se, slušajući Goribor, sjetiti izdanja diskografske kuće “Fat Possum”, Kimbrougha i posebno R. L. Burnsidea. Goribor zvuči kao da će mu slava stići dan prekasno, a svira glazbu koju bi svirao Kafka da se rodio u Boru i umjesto zaglupljujućeg studija prava uhvatio gitare i onda njome sazidao električni zamak. Čudo jedno kakve su transmisije moguće na ovom šarenom svijetu. U Boru, u srcu srca lišenog Balkana, kao da su se ponovno otjelovili prastari bluzeri, oni za koje nitko za života nije čuo, o kojima je ostao samo trač sumještana da su puno pili i da su, kao trkaći konji, trčali za suknjom.

Goribor svojim fatalizmom podvlači ovu nebrigu za to kako će danas proći. Mogu s novcem, ali evo, mogu i bez novca. Podsjećaju na staru mudrost kako se neće prodati jedino oni koji su prodali dušu vragu zbog umijeća – a njega ovdje ne manjka.

Poluoficijelno izdanje u Hrvatskoj se garantirano može dobiti kod Franjića, čiju adresu možete nabaviti na skoro sveznajućem internetu. Prisustvovat ćete ukazanju letargije s kičmom, gitarom i bubnjem, a u uši će vam kapati poruke s one strane socijalne i svake druge sreće kojoj ste lakomisleno dopustili da vas povuče za nos. Živjeli!