Na čvrstom tlu građanskog poretka

Nedavno je Nataša Dorčić u intervjuu “Jutarnjem listu” povodom filma “Neka ostane među nama” izjavila kako seksualnu prevaru uopće ne smatra prevarom, da nema ništa protiv preljuba, te da je spremna na slobodan brak uz uvjet međusobne iskrenosti supružnika. Forumski komentari intervjua bili su beskrajno predvidljivi. Ama baš nitko nije čestitao uglednoj glumici kao jednoj od ekstremno rijetkih Hrvatica spremnih javno afirmirati ideju erotske slobode izvan čvrsto postavljenih i predano nadziranih granica tzv. romantične monogamne ljubavi kao jedine kulturno i društveno verificirane erotske inačice; umjesto toga, sasuto je na nju drvlje i kamenje, nazvana je dakako i kurvom i glupačom.

Kršćansko-građanski moral uvjerljivo većinske Hrvatske gotovo da je zazivao kamenovanje osobe koja je dovela u pitanje samorazumljive društvene kanone, u svom bijesu ignorirajući notornu činjenicu kako su poliamoričnost i promiskuitetnost dominantna priroda većine ljudi. Pa što ako i jesu, reći će recimo jutarnji propovjednik Živko Kustić, moramo se učiti samosvladavanju kako bismo bili bolji. Međutim, ostat će vječno nejasno zašto je voljeti samo jednog ili jednu nužno bolje nego istovremeno voljeti npr. trojicu, tri ili troje. Ili što je toliko loše, po ljude u ljubavi, u povremenom i usputnom larpurlartističkom seksu?

Ne talasaj

Novi, na početku teksta spomenuti film Rajka Grlića kao svoj interes postavlja upravo pitanje sukoba između prevladavajuće erotske prirode čovjeka i društvenih okova koji izazivaju freudovsku nelagodu u kulturi. Zato njegovi protagonisti nisu erotski oslobođeni ljudi poput Nataše Dorčić, nego tipični građanski hedonisti današnjih i prošlih vremena (što se naglašava kao poanta filma u njegovoj zadnjoj sceni), znači oni koji sklapaju kompromis između oslobođenog libida i kontrolirajućeg morala s njegovim društvenim ustanovama. Umjesto iskrenosti kakvu priželjkuje Nataša Dorčić, ovdje su na djelu skrivanje, laganje, dvostruki život. Jer, kako veli jedna forumašica, a što je konstatacija kakva se u takvim raspravama često čuje, ono što ne znamo ne boli nas pa je bolje da tzv. preljub bude prešućen. A što ako se obznani? U takvom činu postoji klica opasnosti da se shvati kako preljub zapravo ne postoji, a tu nastaje prava opasnost po uređeni društveno-kulturni univerzum: preljub je negativni oslonac vladajućih od davnih vremena, revno prigrljen od građanske klase i na kršćanskim (religijskim) temeljima i posve mimo njih, pa ako se ustanovi da on stvarno ne postoji, to implicira posve novu moralnu paradigmu i potencijal posve novog društvenog sustava. Otvara se prostor za pojavu bauk-riječi anarhizam, zapravo stvara se mogućnost suočenja sa slobodom, suočenja koje je, znano je od ranije, izvor tjeskobe. I zato, bolje je njegovati kulturu laži, kako povodom “Neka ostane među nama”, pozivajući se na nekadašnju Grlićevu kreativnu suradnicu Dubravku Ugrešić, naglašava kritičar Marijan Krivak.

I dok je Krivak prema takvoj kulturi laži nadasve kritičan, Grlić i njegov scenaristički suradnik Ante Tomić na stvar gledaju ponajprije benigno, mada nije isključeno da u tom prepletu tijela i emocija, neizrečenog i izrečenog, skrivenog i razotkrivenog, ne leži i stanovita doza zajedljivo kritičkog komentara. No, kako se većina upletenih, a riječ je o dvojici muških i troje ženskih protagonista, naposljetku na ovaj ili onaj način ipak međusobno vole (izvan tog kruga djelomično ostaje samo lik koji, znakovito s obzirom na početak ovog teksta, utjelovljuje Nataša Dorčić, jedina koja s ostalim karakterima nije formalno porodično povezana, što također nešto može sugerirati), ispada da je sve okej, samo da se javno ne talasa, da sukladno građanskim uzusima sve “ostane među nama”. Grlićev film tako slika i afirmira hedonizam i poliamoriju u strogo kontroliranim uvjetima, bez trunke želje da te uvjete prodrma i ponudi alternativu u vidu otvorenog erotskog slobodarstva.

Pohvala za pohvalu kurcu

Ostajući u granicama očekivanja građanske klase, kojoj uostalom i sam pripada, doduše bitno šire postavljenim granicama no što je uobičajeno u našim filmovima, Grlić se zadovoljio za današnje hrvatske pojmove intenzivnim vizualnim i verbalnim erotizmom, ne iskoračujući međutim iz onog što njegova ciljna publika može prihvatiti, a to je pitomost humorne erotske drame, s ponekom relativno opakijom bodljom, sve na čvrstom tlu građanskog poretka.

U tradicionalno sterilnom hrvatskom okružju i to djeluje smjelo, a svakako je svježe i dobrodošlo, i u tome autora i njegov glumački ansambl, osobito ženski, erotski daleko dominantniji, treba podržati. Tim prije što scena dirljive pohvale kurcu iz združenih ženskih usta smjesta ulazi u hrvatsku filmsku antologiju, u ime čega se Grliću (i Tomiću) mogu oprostiti neki tipično patrijarhalni gafovi.