O Momčilu, opet, ali u kontekstu etiketiranja

Do posljednjeg daha, Momčilo (Momo) Kapor (Sarajevo, 8. IV 1937 . – Beograd, 3. III 2010.) obožavao je svoj rodni grad, toliko opsesivnom ljubavi da bi se moglo reći, kako su mu malne sve knjige (od četrdesetak koliko ih je objavio) njemu posvećene. Još u posljednjoj, koju nije dočekao iz tiska (“Kako postati pisac, roman-priručnik”, SKZ, Beograd 2010.) – a koju sam nekidan imao prilike, na daći (karminama), dobiti od njegove udovice – na posljednjim stranicama izdiše tu ljubav, istovremeno i sam izdišući. Utoliko me je neugodnije iznenadilo, kad sam vrativši se iz Beograda (s Momina oproštaja i sprovoda), pročitao “U spomen na Momu Kapora” što ga je u “Jutarnjem listu” bio objavio Miljenko Jergović (5. 3. 2010.).

Već me je masno otisnuti naslov toga članka – “Dragi pisac koji je, ispisujući mržnju o Sarajevu, gubio dušu” – uvelike zbunio (jer, kako to da ja, kao pomni čitatelj, nikad kod Mome nisam ni osjetio, ni naslutio, niti tračak bilo kakve mržnje prema bilo kome ili čemu, ponajmanje prema njegovom rodnom gradu?!), a onda su mi brojne diskvalifikacije prema Momi koje je razasuo u tom tekstu, objasnile da on svoju nepodnošljivost prema Momi samo skriva pod onim “dragi pisac”.

Kad sam pisao “In memoriam” Momi Kaporu (objavljen na ovom mjestu u prošlome broju, 12. III o.g.), svjesno nisam htio potezati svoje neslaganje s Jergovićevim diskvalifikacijama, jer takvim polemičkim čarkanjima nije (bilo) mjesto u eulogiji kojom se opraštam(o) od prijatelja. Nažalost, kad jednom prasnu, zloćudne se etikete kvače kao čičak za runo ovaca, pa sada ipak moram reagirati, ustanovivši da je Jergovićevu diskvalifikaciju, kao zdravo za gotovo, preuzeo/prihvatio/prenio Damir Pešorda (u “Hrvatskom slovu”, 12. III o.g.). Pod naslovom “Što je nama Momo Kapor?” on svisoka otpušta dotičnoga pisca (od kojega “nijedan roman nije uspio pročitati do kraja”), da bi ga likvidirao kao, navodno, političku osobu, budući da, kaže, i sâm Miljenko Jergović za Momin roman “Posljednji let za Sarajevo” – “priznaje da je destilirana mržnja” (???). Jednom lansirana, etiketa veselo leprša od jedne niske duše do druge: čovjeka najprije pljuneš, pa onda zalijepiš etiketu.

Pročitao sam “Posljednji let za Sarajevo” još 1996. g. kad je objavljen u džepnom izdanju (BIGZ), da bih ga posljednjih godina, proteklih mjeseci i tjedana, još prečitavao – u sklopu “Sarajevske trilogije”, koju čini sa “Čuvarem adrese” i “Hronikom izgubljenog grada” – uvijek jednako zadivljen kako je Kapor tridesetak godina u duhu sakupljao krhotine svoje nostalgije prema rodnom gradu, da bi ih pretočio u pravo remek-djelo (trilogija je objavljena 2000. kod niškog nakladnika). Taj roman, ali radije bih ga čitao kao zbirku anegdotalnih “spotova”, pričalački fenomenalno isprepletenih pod naslovima zabavno-plesnih kompozicija (u ozračju kojih jedan odrasli muškarac, plešući s kćeri, svodi svoje bračno-roditeljske račune), najviše “zavodi” svojim naslovom, koji je referentan samo za jedan ulomak!

Dakle, godine 1995., na proslavi 30. godišnjice mature, priređenoj u beogradskom hotelu “Jugoslavija”, protagonist, Sarajlija, u društvu s vršnjacima, većinom izbjeglicama iz Sarajeva, na muzičke teme prisjeća se svoga života i rekreira atmosferu proteklih godina gradskog, građanskog, vjerskog i etničkog rata koji je protutnjao Sarajevom, ružne uspomene kombinirajući s lijepim sjećanjem – navodeći, s onu stranu fikcije, dokumentarno-medijski poznate i provjerljive činjenice – ali u svemu tome nema mržnje ni od korova. Kako bi Momo bio mogao “mrziti” svoj grad – koji je ugradio među korice svojih knjiga! – kad mu je posvetio najljepše stranice koje su ikada bile o njemu napisane? A, “Posljednji let…” koji je provocirao Jergovića na tešku diskvalifikaciju, a Pešordu, koji ništa od Mome nije pročitao, naveo da ga slijedi…, taj “let” je bio jedan od pokušaja spašavanja/izvlačenja ljudi iz sarajevskog “karakazana”, kao što su se i mnogi drugi, na razne načine iz njega evakuirali i u toj epizodi (koju se ne smije uzimati kao pars pro toto!) pogotovo nema ničega mrzilačkog!

Kapor je uvijek, čudesno, nalazio razumijevanje i za one koji su mu nanosili nepravdu, a to što je bio u nesporazumu s rodnim gradom nije njegova krivnja, jer su njega još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća kinjili socijalistički “policajci duha”, da bi im se on do kraja rugao. Njegov smisao za smiješno, njegovo ironiziranje pompoznih mediokriteta, njegova jezičavost i drskost stajali su ga gadnih problema godinama, dok njegovim knjigama nitko nije imao što zamjeriti. Danas kad vidim(o), napokon, kako se na jednog navodno “lakog” pisca upozorava kao na teškog artiljerca, uviđam koliko je bilo vidovito upozorenje u splitskom “Danu” (II/1996.), kako su mnogi prije u stanju zaboraviti “zvončiće” Mile Martića, nego “viceve” Mome Kapora!