Otac i majka evropske košarke

Pre deset godina, tačnije 12. marta 2000, u Beogradu je umro legendarni košarkaški trener Aleksandar Nikolić koji je, kako od struke tako i od igrača, novinara i ljubitelja tog magičnog sporta, još za života proglašen ocem jugoslovenske škole košarke. 

Njegov nadimak Profesor vremenom je postao sastavni deo njegovog identiteta. Profesorov uticaj najbolje je, u oproštajnom govoru pre deset godina, ilustrovao jedan od njegovih najboljih učenika, Božidar Maljković, koji ga je nazvao “patrijarhom srpske košarke”. Shvatili su to i najveći svetski magovi košarke dajući mu počasno mesto u kući slavnih u Springfildu (još za života 1998. godine), a posmrtno (2007) u Kući slavnih FIBA-e u Alkobendasu u Španiji. Za doprinos razvoju evropske i svetske košarke FIBA mu je 1995. godine dodelila Orden časti.

Nikolićev doprinos razvoju košarke ne završava samo pukim osvajanjem trofeja i radom na velikim takmičenjima. Taj uticaj se ogledao pre svega u njegovom svakodnevnom delovanju, u njegovoj spremnosti da priskoči u pomoć, da pouči, da ohrabri, da dođe u svaku sredinu gde se igra košarka i sa sobom donese uvek nešto novo. Delujući tako ulivao je samopouzdanje kako igračima tako i mladim trenerima, koji su mogli da se oslone na njega u svakom trenutku, da računaju na njegovu stručnu pomoć kao da je on taj koji vodi ekipu.

Taktičke inovacije

Na košarkaške terene doneo je nova rešenja i nove taktike, što je uz studiozne pripreme i fantastično poznavanje igre dovelo do stvaranja jugoslovenske košarkaške škole. Ta škola prepoznatljiva je i dan-danas, a provode je uspešni treneri, Profesorovi naslednici koji su njegovu doktrinu uspešno primenjivali širom Evrope, u klubovima s kojima su osvajali najviše trofeje. A reč je o najtrofejnijim trenerima Starog kontinenta Željku Obradoviću, Božidaru Maljkoviću, Bogdanu Tanjeviću, Etoreu Mesini i drugim Nikolićevim učenici. Iako su ga neki po broju trofeja i nadmašili, sa ponosom ističu da su prva i osnovna znanja stekli sarađujući sa velikim magom.

Nikolić je kao trener posebno afirmisao igru “racionalnog trošenja lopte”, u kojoj glavnu ulogu ima plej – igrač koji razigrava ekipu, ali i preuzima odgovornost u momentima kada se utakmica lomi. Vrlo brzo u Evropi nije bilo značajnije ekipe koja nije imala pleja sa prostora Jugoslavije. Izdanci naše škole preplavili su Evropu, a pojedinci su se ovenčali slavom i u NBA ligi.

Aleksandar Nikolić rođen je 28. oktobra 1924. u Sarajevu, ali se brzo preselio u Beograd, gde je pokupio virus zvan košarka. Studirao je prava i medicinu, a po završetku Drugog svetskog rata predavao na Fakultetu za fizičku kulturu, zbog čega je u košarkaškim krugovima i dobio nadimak Profesor. Kratkotrajnu igračku karijeru, koju je završio u 27. godini, proveo je u Partizanu, Crvenoj zvezdi, Železničaru iz Čačka i OKK Beogradu.

Gotovo iz patika uskočio je na klupu reprezentacije Jugoslavije. Za 15 godina na čelu državnog tima od ekipe koja je na međunarodnim takmičenjima uglavnom zauzimala poslednje ili neko mesto blizu dna tabele, napravio je tim sposoban da nadmaši sve protivnike, pa čak i tada neprikosnovene selekcije SSSR-a i SAD-a.

Dolaskom na čelo reprezentacije Nikolić je uveo praksu studioznih priprema za velika takmičenja, pa su pod njegovim vođstvom “plavi” stigli i do prve medalje na međunarodnoj sceni. Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1961. Jugoslavija je počela da uspostavlja dominaciju koja je sa kratkim prekidima trajala četiri decenije. Dve godine kasnije, na prvenstvu sveta u Riju, Nikolić je predvodio Jugoslaviju do srebrne medalje, a 1967. na EP-u u Moskvi ponovo je stigao do vicešampionske titule i zatim odlučio da se posveti klupskoj košarci.

Klupski uspesi

Najveće uspehe je postigao sa italijanskim klubom Injisom iz Varezea. Na čelu te ekipe početkom 70-ih godina prošlog veka osvojio je sve što se moglo osvojiti. Šampionat Italije, Kup Italije, tri titule prvaka Evrope i dva naslova nezvaničnog klupskog šampiona sveta. Tim koji je Profesor stvorio u Injisu dobio je nadimak “kaznena ekspedicija”, a kasnije je u mnogim anketama proglašen za najbolji tim svih vremena u Evropi.

Do kraja trenerske karijere Nikolić je postigao još dosta rezultata, od kojih su najvažnije titule prvaka Evrope 1977. u Liježu i sveta 1978. u Manili, osvojene sa reprezentacijom Jugoslavije. Bio je stručni savetnik i takoreći siva eminencija splitske Jugoplastike, koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih osvojila tri naslova prvaka Evrope za redom.

Završni pečat izuzetno bogatoj karijeri Nikolić je udario 1992. godine kao stručni savetnik u ambicioznom beogradskom Partizanu, koji se te sezone u Istanbulu popeo na krov Evrope.
Prisećamo se i ovoga puta reči Bože Maljkovića koji, kad god se povede priča o velikom treneru, naglašava da se Nikolić već za života upisao u večnost i da će sećanje na najvećeg evropskog košarkaškog trenera živeti sve dok lopta pada na parket: “Košarka je njegov testament. Imao je veliki broj učenika i sve je prvo naučio kako da postanu ljudi. Nesebično je davao svoje veliko znanje i svi smo njegovi veliki dužnici.”