Porušeni svi Vrgini mostovi

Što je zajedničko Milanu Mraoviću-Simiću i braći Stjepanu i Antunu Radiću? Ili, pak, Dragici Bulat i Bruni Bušiću? Ili, recimo, 4. Kordunaškoj diviziji i Anti Starčeviću; Đuri Bajiću i banu Josipu Jelačiću; Bori Mrkobradi i Križnom putu? Ništa, osim ulica u izvjesnome mjestu između Topuskog i Vojnića, a koje su do 1995. nosile imena po jednim figurama i motivima, da bi otada ponijele ovo drugo nazivlje. Ali, tu se politička shizofrenija kakvu srećemo u gotovo svim hrvatskim naseljima koja uopće imaju ulice s imenima, ne završava. To konkretno mjesto, naime, izaziva nelagodu već kad i njega samog poželite imenovati: bilo je Vrginmost, a sad je Gvozd.

Ukratko, rečene je godine Kordun uglavnom opustio, zbjegovi su otplavili većinu njegova življa, većinski srpskog, da se gro toga svijeta nikad više ne vrati na svoje. Nekoliko tjedana kasnije, početkom mjeseca rujna, povjerenik Vlade za općinu Vrginmost, stanoviti Mirko Putrić, donio je službenu odluku o preimenovanju 18 ulica po gornjem programu. Svoje su adrese dobili tad i Mile Budak i Andrija Hebrang, kraljevi Zvonimir i Petar Svačić, dakle, jedan kompletan mali spomenar revidirane hrvatske povijesti, garniran zasebnim simboličkim uporištima kao što su npr. Hrvatski narodni preporod, Hrvatska mladež, Hrvatski vitezovi, Hrvatski sokol…

Jedno mjesto, ustvari baš centralno – dotadašnji Trg narodnih heroja – u međuvremenu je oduzeto kolektivu Hrvatskih vitezova i posvećeno glavnom projektantu rečenoga narodnog preporoda, koji nas je napustio 1999. godine. Po njemu se zove i danas: Trg Franje Tuđmana, pardon, dr. Franje Tuđmana. Nekolicini ostalih doktora na popisu nije ovdje pridodana ista titula, mada su je poneki nosili s nešto više prava od njega.

Kutinska veza

Zanimljiv je i slučaj bivše Ulice Vojislava Bakića, koja se prozvala Kutinskom. Raspitujući se o razlogu toga, i odnosu Vrginmosta s Kutinom, doznali smo da je jedina relevantna veza između dva gradića sadržana u činjenici da je Mirko Putrić živio u Kutini, koja mu je očito ostala u lijepoj uspomeni, pa što ne bi… Valjda mu se žurilo, povijest je tada prestizala samu sebe, a bit će i da ga je izdala kroatocentrična mašta za primjenu na ovome svojevrsnom palimpsestu.

No, ubacio je Putrić i jednog novog Srbina u opticaj: prvi lijevi odvojak Ulice Dragice Bulat unaprijeđen je u pravu ulicu, te je dobio ime Petra Preradovića. Teško da kutinski učitelj nije znao za nacionalnost slavnog pisca, prije će biti da je htio dobronamjerno pokazati kako i Srbi mogu pravilnim i historijski verificiranim političkim angažmanom zavrijediti svoju nišu u oficijelnom hrvatskom imaginariju.

Niti krajinska srpska vlast za vrijeme posljednjeg rata nije odoljela zovu ulice, pa su zabilježena pojedina nastojanja da se među partizanske narodne heroje – ovo je bilo jedno od žarišta antifašističkog ustanka – u ovdašnje nazivlje ubace i neke zaslužne persone iz srpske povijesti, poput Dositeja Obradovića. Ipak, ta vlast očito nije potrajala dovoljno dugo, niti su te preinake stigle pravo zaživjeti u praksi.

Vrginmost – zvat ćemo ga ovdje i dalje tako – danas je stoga neka vrsta karikature svojih uspješnijih redizajnera, ogoljena i ojađena podloga za već dotrajalu metaforičku pozlatu na pločama što nose imena ulica. Njegova je privredna osnova u velikoj mjeri uništena, od drvne industrije do rudarstva i poljoprivrede. Napuštene kuće Srba i određen broj novosagrađenih u državnom aranžmanu, dodijeljene su stotinama nesretnika koji su bježali u drugom smjeru, iz ratom još teže poharane Bosne i Hercegovine u Hrvatsku (o tome fenomenu vidi pod: Jure Radić svjedoči na Haškom sudu, 2010). Znamo li da većina njih nema posao, znamo i to da samim preseljenjem nisu postali sretniji. Ali, ni njih se nije puno pitalo.

Cijena narodnog preporoda

Nedugo poslije njihova dolaska u ovaj ubavi kraj, predsjednik skupštine Županije sisačko-moslavačke Ivan Šantek potpisao je odluku o promjeni imena mjesta u – Gvozd. Poznato je i osnovnoškolcima da je Gvozd bilo staro ime obližnje Petrove gore, koju će ovlašteni kreatori svekolikog nazivlja naknadno prozvati tako u slavu posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića iliti Snačića, ubijenog baš tamo. Nisu mu glave došli Srbi, kako bi se dalo pomisliti, jer će oni tu pristići tek koju stotinu godina kasnije, nego Mađari.

Vrginmost je inače dobio ime po nekom Vrgi koji je koncem 17. stoljeća na lokalnom potoku Trepči sagradio most. Premda nema dokaza da je bio četnički vojvoda, past će Vrga tri stoljeća kasnije u totalnu nemilost, i ostati samo još u memoriji domaće omladine koja se danas igra nazivom svog mjesta, kako saznajemo, pa ga naziva i Vrgingvozdom. Evo, čak i dok nastaje ovaj novinski tekst, kompjutorski program za prepoznavanje hrvatskog jezika, a što crvenim podvlači strane riječi ili greške, upozorava nas da to ime ne postoji. Postalo je strano, ili greška, svejedno. Gvozd za to vrijeme promiče monitorom lako kao brzi vlak.

E, i vlak, da; novo područje naselja Gvozd određeno je prugom koja u luku obilazi Vrginmost, pa su mu birokratskim dekretom pripojena i neka susjedna sela poput Prigorja, što je zadalo nove administrativne komplikacije dijelu stanovništva. No, samog vlaka ovdje više nije za vidjeti, jer je nakon 1995. ukinuta linija između Karlovca i Siska, s desetak dnevnih zaustavljanja u Vrginmostu. Narodni preporod ima svoju cijenu i ovdašnji ljudi plaćat će je još neizvjesno dugo. Njih je prema popisu iz 2001. bilo ravno 3.779, a teško je reći koliko je danas ovdje Srba, i koliko Hrvata. Potonji su mahom koncentrirani u samom mjestu, dok okolna sela i dalje nastanjuju isključivo srpski starosjedioci.

– Malo je među nama druženja, ali nema niti nekih napetosti. A ima i lijepih primjera, recimo iz Bosne nam je stigao i liječnik Ivo Martinović. On ne pravi razliku među ljudima, svima je u svako doba dana i noći na usluzi, i svi ga jednako vole – rekao nam je jedan od onih starih, penzioner Stanko Čiča. Na pitanje o imenima ulica i samoga mjesta, čiča Čiča odgovara da je svima jasno zašto su preimenovane ulice, slagali se s tim ili ne, dok baš nikome nije jasno u čemu je bio problem s Vrginmostom.

– Nemam drugog objašnjenja – kaže on – nego to da je netko htio napakostiti Srbima. Ali, još uvijek ne razumijem kako im je palo na pamet baš to da maknu ime našeg mjesta. Kako da razumijem to kad ni Paveliću nije smetalo ime Vrginmost?!

Govoreći o endehaziji, potražili smo u Vrginmostu i ime Mile Budaka, namijenjeno bivšoj Ulici Crevarska Strana. Nitko nam nije znao reći gdje se nalazi, a nismo je našli ni u telefonskom imeniku, pa je moguće da nije bila duga vijeka. Nema veze, poslužilo je ime toga zločinca u doba kad se baš nije smjelo izravno nazivati ulice i trgove imenom samog ustaškog poglavnika, no moglo se neko vrijeme isturati njegova ministra po brojnim mjestima u Hrvatskoj.

Ima u tome i neke povijesne nepravde prema Anti Paveliću, ako ćemo pravo, jer nije bio gori pisac od Budaka; pri nadijevanju Budakovog imena hrvatskim ulicama iznosio se upravo taj, literarni razlog. A bio je Pavelić, čuli smo, unekoliko zaslužan i za Vrginmost, osim što je brojnim njegovim žiteljima došao glave – bar mu nije dirao ime, za razliku od ovih suvremenih štovatelja njegova djela.

Zapelo u proceduri

Na glavnoj cesti, Karlovačkoj, nekadašnjoj Ulici Dragice Bulat, naišli smo i na mještanku Stanicu Kukulj.

– Ja bih voljela da nam vrate ime Vrginmost, šteta je tako bez razloga i na silu raditi takve stvari… Da je to ime bilo neki problem, još bih i shvatila. Živim ovdje skoro 50 godina, bilo bi lijepo da doživim i to da poprave tu grešku.

Na koncu, ostalo nam je samo pitanje tko bi danas točno trebao ispraviti “grešku”. Gradskim vijećem vladaju zajedno SDSS i HDZ; za uspjeh se njihove koalicije lani pred izbore pobrinuo i lokalni katolički svećenik, tražeći od svoje pastve da u drugom krugu glasa za srpsku stranku, a ne za nezavisnu listu. Šteta je samo da Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave, nije na nekoj uličnoj tabli dočekao i to čudo.

Branko Jovičić, načelnik Općine Gvozd, objasnio nam je da je proteklih godina bilo nekih pokušaja povrata imena Vrginmost, no koji su zapeli u proceduri, budući da su uz to vezane ovlasti prebačene na višu instancu. Nedavno, međutim, stranke koje sudjeluju u vijeću, a osim njegova SDSS-a i partnerskog HDZ-a tu je i SDP, dogovorile su se da o tome zatraže stav svojih središnjica. Stigla su na to dva pozitivna odgovora, a HDZ-ov se još uvijek čeka. Nazvali smo zbog toga i jednoga njihovog vijećnika, Anđelka Đakovića.

– Ne znam ništa o tome, a da vam iskreno kažem i ne zanima me – odgovorio je, pa smo ga uzeli zapitkivati dalje.

– Ne zanima me jer nisam sudjelovao u prvome mijenjanju imena, pa ne želim ni u drugome. Zato što ja ni ne bih bio mijenjao staro ime, da se mene pitalo… Ne znam koga se pitalo… Ne znam koga da pitate, zovite Šanteka u Sisak.

Šantek iz Siska, to nam je već bilo poznatije ime, eno ga već i u ovom tekstu. Ivan Šantek je danas saborski zastupnik HDZ-a i županijski vijećnik, koji samo što nam nije rekao, kad smo ga nazvali, da zovemo npr. Đakovića. Jer, po njemu, ime su mjesta nakon rata željeli mijenjati baš njegovi stanovnici, i on pamti da se reagiralo na njihov zahtjev; gotovo isključivo novi stanovnici, dakle, jer se starih do preimenovanja 29. travnja 1996. godine malo stiglo vratiti u Vrginmost.

Gvozd/Gvozd

– Oni su sami htjeli da promijene ime, koliko znam, zbog toga da nekako zabilježe spomen na staro ime Petrove gore. Istina je, bilo je kasnije govora o povratku imena Vrginmost, ja sam o tome razgovarao i sa SDSS-ovim potpredsjednikom Vlade Slobodanom Uzelcem, ali je problem to što su u međuvremenu te ovlasti brisane iz naše ingerencije, a ne zna se kome su točno pripale. Trebalo bi prvo to razjasniti, pa da vidimo dalje – kaže Šantek.

Zgodan način zadržavanja stanja stvari, nema što: samo se makne zakonska mogućnost promjene i sve je riješeno. Ali, Šantek nas je svojom pričom podsjetio i na to da smo već u onoj Putrićevoj uredbi, datiranoj 6. rujna 1995. godine, spazili naznaku “Vrginmost-Gvozd”, odnosno “povjerenik Vlade RH za općinu Gvozd (Vrginmost)”. Prema tome, Hrvati iz BiH stigli su na gotovo, što se toga tiče, i samo su se trebali još složiti s novim imenom. Ne treba tu uplitati više ni njih, niti odavno blagopočivšeg kralja Petra, koji je ni kriv ni dužan svojim imenom istisnuo ime jedne gore, pa je to ime moralo izgurati ime jednog mjesta, na tugu doseljenika… Čuli smo na ovom svijetu za manje komplicirana tumačenja i bizarnijih pojava.

I tako, dok se koalicijski partneri opet ne dogovore oko toga gdje su se zagubile ovlasti za mijenjanje imena mjesta, te dok jednom na red ne dođe i revizija imena ulica, s primjerenijim izborom na umu, ostaje nam samo još predložiti eventualno privremeno rješenje. Upravo sada, naime, aktualno je pitanje ono s tablama koje nose dvostruko pisana imena naselja i ulica, latinična i ćirilična. Pa neka do daljnjeg piše Gvozd i na ćirilici, kao i Trg dr. Franje Tuđmana i Ulica Brune Bušića, eto, samo za početak.